Mitologija-pristupi i metode istraživanja

Ovo je odjeljak za radove-vaše ili copy/pejstane od nekog drugog(u tom slučaju navedite autora,a u prvom,popis literature koja vam je poslužila kao izvor) a tiče se svih mogućih pristupa tumačenju mitologije i pokušajima analize.Nažalost,ako su vam tekstovi predugački,morat ćete ih podijeliti u nekoliko postova.Starting by me;

OPASNI ARHETIPOVI

Ili

Mitologija kao osnova svakog sistema manipulacije masama,
te kao zrcalo društvenih odnosa,osobito odnosa moći među društvenim grupama


Najveća teorija zavjere ikad,kao i najveća i najmoćnija zavjerenička organizacija koja manipulira masama,kreira ih,određuje i usmjerava im umove, jest bilo i ostat će ljudsko društvo.Ljudsko društvo kao institucija bazirano je na dogmatičnim, arbitrarnim i među vladarima dogovorenim mitovima,građeno je tako da vrh uvijek zataškava informacije ili ako ih pušta čini to nakon svoje vlastite cenzure,određuje vjeru, zakone i moral,te pretvara jedinku u kotačić mehanizma.

U pozadini svakog sistema ili pokreta utemeljenog na mržnji prema određenoj društvenoj grupi stoji mit.Svaki izum unutar ljudske kulture kao temelje ima načela plemenske simpatičke magije.Ljudske totemske religije koriste poistovjećivanje s životinjama ne bi li stekle njihovu moć prilagodbe.Dok god je u pitanju poistovjećivanje s životinjom tipičnom za teritorij na kojem dotična osoba živi,ne možemo govoriti o nužno dogmatičnoj ili organiziranoj religiji jer je veoma bliska osobnom,praktičnom iskustvu pojedinca.Tek kada dolazi do seobe određenih naroda,ali njihov totem ostaje,iako se teritorij promijenio,samim time i uvjeti preživljavanja,možemo govoriti o dogmatičnoj,organiziranoj religiji koja se prenosi s koljena na koljeno i u kojoj osobno iskustvo zamjenjuje kolektivno.
Počinjemo pratiti utabanu stazu svojih predaka i od mistifikacije nastaje mitizacija.Da bih objasnila ove pojmove,upotrijebit ću i neke moderne primjere.

Mistifikacija je zamućenje određenog pojma da bi postao nejasan većini.To je,recimo,korištenje latinskog u srednjovjekovnim misama koji obični ljudi nisu razumjeli,kao i korištenje teških riječi i navođenje priznatih autora u intelektualnim tekstovima da bi se ostavilo dojam kako je netko pametniji ili stručniji od nekog drugog.Način usvajanja znanja u obrazovnim sistemima potiče dogmatičnost time što ohrabruje citate i učenje definicija umjesto vlastitih parafraza.Time mistificira teritorij struke i čini ga predatorskim u očima mladih budućih stručnjaka,čini ga nečime što pripada starijim stručnjacima,a ne i njima.Korištenje tuđih verbalnih formi potiče nas da usvajamo i tuđe kognitivne koncepte,samim time,potiče manjak samopouzdanja i manjak želje za kreativnošću u mladom novaku-naučniku.Mistifikacija je također pripisivanje paranormalnih moći određenim društvenim grupama u ranim plemenskim društvima(npr.,ženama u vrijeme mjesečnice.)

Mistifikacija je preteča svake mitizacije koja se nadalje dijeli na deifikaciju i demonizaciju,između kojih je tanka linija.Mitizacija nastaje kada se mistificiranom pojmu dodaju utvrđeni arhetipovi i kao takvi se provlače s generacije na generaciju.





Mitologije su najsnažnija osovina prenošenja društvenih arhetipova iz generacije u generaciju,kroz vjekove,pojedinci ih najlakše neprimjetno apsorbiraju,najmanje su ih svjesni i najteže se mijenjaju.Dakako,pod definicijom pojma mitologije,pogrešno je misliti da je u pitanju samo religija.Svjetovne mitologije jednako su snažne i sveprisutne kao i one religijske,a ljudi ih jednako neupitno uzimaju zdravo za gotovo i robuju im.

Uvod

-Analiza mitološkog predloška- pristupi,tumačenja,metode istraživanja,problemi perspektive

Da bih vam dočarala na što mislim,stavit ću jedan svoj tekst s Eydisa,tj. u originalu iz Usnulih bogova koji tumači par poznatih mitova kroz metode analize diskursa(ne,nije diskurca,osjećam se pozvanom da vas obavijestim jer znam kako funkcioniraju vaši umovi.)

Analiza diskursa,ilitiga narativne forme poznata je svima koji se muče sa studijama književnosti i unutar iste postoji mali milijun pristupa.Onaj koji ja najčešće koristim u narednom tekstu naziva se "manjinskom" dekonstrukcijom,s obzirom da je dekonstrukcija najpopularnija baš među potlačenim društvenim grupama koji su je koristili za kritiku dominantnog društva.Razlog zašto se ja volim baviti dekonstrukcijom,a ne nekim drugim pristupom jest to što je smatram pogodnom za progovaranje o problemu socijalne pravde unutar mitologije,samim time i društva,što je nešto meni od krucijalne i nepobitne važnosti.(znači da me drugi pristupi mitologiji koji se bave drugačijom problematikom manje zanimaju jer se ne tiču direktno mijenjanja društvenog ustroja i stvaranja plodnijeg tla za adaptaciju i infiltraciju demokratskog sustava.)
Isto tako smatram da se takav pristup može smatrati srodnim umjetnosti postmodernizma koja se bavi krivotvorenjem podataka i njihovom infiltracijom u činjenice ne bi li upozorila na fragilnost stvarnosti oko nas,te na nevjerodostojnost povijesti,a pogotovo mitologije.Mogla bih sada povući i paralelu s mojim shvaćanjem "Mozaika Kozmosa" i anarhizma kao bitka(Bačvarko će se sjetiti ovog razgovora),ali o tome ćemo negdje drugdje.

Kada analiziramo narativnu formu imamo posla s nekoliko metamorfoza između nekoliko dimenzija i razina svijesti.Nećemo početi od kokoši i jajeta,(dakle,uvjetovanost jezika i njegov utjecaj na naš um ćemo ostaviti po strani,)već ćemo početi od same ideje koja se javlja u nečijoj glavi.Ideja ili osjećaj prolazi kroz prvu magijsku metamorfozu-pretvaranje u materiju,u našem slučaju,priču,mit,narativnu formu.Kada čitatelj ili primatelj te materijalizirane forme dolazi do danih mu podataka,ta se ista forma prevodi i uobličava unutar tokovina svjesti čitatelja koja se razlikuje od svijesti naratora,samim time,narativna forma dobiva drugačiji oblik,a i tumačenje.Kako na svijetu mitsku narativnu formu prima istodobno ogroman broj pojedinca s različitim razinama svijesti,ona se raspršuje u mozaik i krhotine zrcala koje sa svakog ugla bacaju drugačije svjetlo na problematiku tumačenja određenog simbola.Poput promatranja jednog predmeta iz raznih kutova sobe.Niti jedna perspektiva nije netočna,ali je svaka sasvim sigurno nepotpuna.



*Termin arhetip prvi je upotrijebio psihoanalitičar Carl Gustav Jung,a sama riječ potječe od grčkih riječi arkhaios-star i typos-oblik.Sam se Jung također bavio proučavanjem mitova i podsvijesti za koju je vjerovao da je kolektivna,tj. u pitanju je psihički sloj zajednički svim ljudima unutar kojeg se nalazi zajedničko iskustvo ljudskoga roda.

* mitskim arhetipom možemo nazvati skup određenih idejnih vrijednosti ujedinjenih u jedan misaoni koncept koji se kao takav provlači kroz mitove,priče i vjerovanja određenih naroda u točno određenom društveno oblikovanom i dogovorenom dogmatičnom obliku.

*Strukturalizam se javlja tokom 60-tih godina,a bavi se,osim raščlanjivanjem jedinica na čestice,također i proučavanjem i analizom tih čestica,te ispitivanjem njihovog međusobnog odnosa i utjecaja. Ovoj je školi idejno blizak ruski formalizam čiji je najznačajniji predstavnik Roman Jakobson,a na njih se nadovezuje dekonstrukcija koja se javlja oko desetak godina kasnije. (J.Lacan,J.Derrida)

Nakon lingvistike,te analize i kritike jezika,ovi se pravci polako uvlače u teoriju povijesti pisane riječi,dakle,književnosti,a na koncu polako i u samu kulturnu antropologiju,jer,ako jezik uvjetuje shvaćanje okolnog svijeta,jezik je temelj pisane povijesti i fiktivnih ljudskih umotvorina,a one su,na kraju krajeva,dokaz postojanja naše kulture,od svojih drevnih neuhvatljivih dana pa sve do sadašnjosti. Ovaj se tekst bavi “opasnim” česticama, odnosno, arhetipovima koji proganjaju našu povijest i navode nas i danas,kao nekoć naše pretke, da previđamo korijen nečega što smo uzeli zdravo za gotovo,a zapravo je temeljeno na nekoj drevnoj zabludi.

Prva cjelina;

MITOLOGIJA RELIGIJE

Kada govorimo o ljudskoj religioznosti i shvaćanju Svemira, možemo primijetiti jednu univerzalnu osobinu religijsko-mitoloških sustava koja se naziva sustav binarnih opozicija. Binarne opozicije sastavni su dio sustava koji se naziva dualizmom ili dualističkim sustavom vjerovanja.

Dualizam je sustav čija se osnovica ili temelj, sastoji od dvije međusobno suprotstavljene strane,takozvane binarne opozicije, a ovakvo gledište prvenstveno definira smjer koji se prvobitno javlja u lingvistici,a to je De Sausseareov strukturalizam.
Što je opasno u arhetipovima zasnovanim na binarnim opozicijama ukoliko su one prvobitno zaista nastale kao bilježenje gibanja svemirskih tijela,te ponašanja određenih sazviježđa i sustava i njihovog utjecaja na život na Zemlji?Ništa,ukoliko bismo mogli u potpunosti odvojiti korijen ljudske religioznosti od razvoja ljudskog društva, sociologije i psihologije,te primjenjivanja „svemirskih opozicija“ na zemaljski društveni sustav.

Počnimo s hipotetskom tablicom o kojoj nam svjedoče mitovi najstarijih civilizacija i pogledajmo koje su to,prema njihovom mišljenju, binarne opozicije Svemira,barem u odnosu na Zemlju i život na njoj;

1.
Tablica osnovnih mitskih arhetipova

Svjetlost Tama

Sunce Mjesec

Život Smrt
2.

Prošireni oblik tablice u koju ljudi već svrstavaju neke ljudske ili moralno-društvene osobine,no još uvijek nema tragova „opasnih arhetipova“.

Aktivno Pasivno

Stvaralačko Destruktivno

Dobro Zlo

Početna i proširena tablica mitskih arhetipova shvatljive su i sasvim je lako zaključiti kako su mogle nastati.Ljudi su oduvijek štovali sile prirode i nebeska tijela,te im davali antropomorfne osobine,no taj dio religije nije sam po sebi opasan.

Ako ste gledali dokumentarni film Zeitgeist vidjeli ste kako se mit o Isusu Kristu i njegovim mitskim ekvivalentima, npr. egipatskom bogu Horusu, mogu objasniti sa strane astrologije i astronomije,te kako zapravo nije u pitanju ništa drugo nego opis sunčevih putanja,sazviježđa Zodijaka i izmjene sunčevih era,te godišnjih položaja sunca kao što su ekvinocij i solsticij,samo kroz mitsku, antropomorfnu priču. Dakle,podsjetimo se.

MIT O SUNCU

Najstariji prikaz Zodijaka je takozvani Istočni križ koji se sastoji od kruga kojeg presijeca križ.U njegovom se središtu nalazi sunce,a podijeljen je na dvanaest znakova Zodijaka i četiri godišnja doba kao simbol sunčevog putovanja kroz godinu, odnosno,sunčevog kalendara.Svih dvanaest mjeseci,kao i odgovarajući elementi prirode,antropomorfizirani su i opisani u mnogim alegorijskim mitološkim pričama.Antropomorfna priča o sinu boga sunca može se pronaći u mnogim mitologijama,a njezin je sadržaj uvijek sličan.Bilo da govorimo o egipatskom Horusu, frigijskom Atisu,indisjkom Krišni,grčkom Dionizu ili perzijskom Mitri,svi su rođeni 25.12., rodila ih je djevica,najavila svjetlost zvijezde i dolazak tri kralja-mudraca,imali su dvanaest pratitelja,ubijeni su i uskrsli nakon tri dana.
Ova je priča svijetu najpoznatija kao mit o Isusu Nazarećaninu. Pogledajmo o čemu je zapravo riječ.

25.12., zimski solsticij,razdoblje u kojem istočna zvijezda,tj. Sirijus i tri najsjajnije zvijezde Oriona,ponegdje nazivane i Tri kralja upućuju na izlazak sunca.U priču se upliće,prigodno i konstelacija Virgo,djevica čiji simbol u Zodijaku podsjeća na slovo M. Svi znamo da je solsticij vrijeme najkraćeg dana i najduže noći,kada se putanja sunca kreće prema jugu sve dok na taj dan ne dosegne svoju najnižu točku.S područja Zemlje,čini se da sunce tri dana stagnira,što su drevne mitologije smatrale njegovom smrću. (Običaj paljenja badnjaka,tj. hrastove grane na zimski solsticij i danas zadržan u pravoslavnih Slavena bio je pokušaj da se pomogne sunčevom sjaju da oživi i uskrsne.)Nakon ta tri dana, sunce se ponovno podiže i kreće prema sjeveru,na put ka ljetnom solsticiju i ponovnom oživljavanju.

12 učenika simbolizira 12 zodijačkih znakova,a na prikazima dotičnih bogova(kao i Krista) često ćete naći istočni križ oko glave(krug s križem u sredini).

Svakih otprilike 25 000 godina sunce ulazi u drugu zodijačku kuću.Razdoblje od 1. nove ere do otprilike dvije tisuće i neke godine razdoblje je unutar kojeg je sunce boravilo u Ribama(sjetite se koji je najraniji znak kršćanstva.)Prethodile su mu era Ovna koju je u Bibliji naznačio Mojsije proklevši štovatelje svetog bika(prethodila joj je,dakako,era Bika.)Mnogi bogovi,poput Mitre,opisani su kako "ubijaju" bika i oživljavaju svjetlost.Nakon ere Riba dolazi Era Vodenjaka.(Kada Isusa u Bibliji jedan od njegovih učenika upita gdje će ga pronaći kada ga jednom ne bude,on im kazuje da slijede čovjeka koji nosi vodu.)

Tekstovi ranih kršćanskih svećenika ukazuju na njihovu svjesnost sličnosti pretkršćanske tradicije s kršćanstvom.Nakon što nova vjera dolazi na vlast zapovijeda se uništavanje i istrebljivanje starih tradicija.Ali,sve knjige koje su završile na lomači,bez sumnje su bile pročitane od crkvenih autoriteta.Drugim riječima, oni su znali što rade.Oduvijek.

Križ je simbol sunca u gotovo svim religijama,što se,vidjeli smo, može astrološki objasniti. Da ne ulazim sada previše u to,oni koje zanima uvijek mogu pronaći literaturu. Taj dio religije meni osobno nije toliko bitan i ne znam zašto je ljudima toliko važno raskrinkati bogove kao nebeska tijela.Svi danas znamo da je tako,ali ljudi su religiju izmislili iz posve drugih razloga koji su više sociološko-psihološki nego što imaju veze sa Svemirom.
To je onaj aspekt religije koji mene zanima,onaj koji utječe konkretno na ljude i kroz čije se izmjene može promijeniti stanje svijesti,a samim time i sustav društva.

Počevši od one gornje tablice,sve je na razini Svemira.Opasni arhetipovi pojavljuju se tek kada se i određena društvena značenja počinju pripisivati tim simbolima. Obratite pažnju na pojavu prvobitnog opasnog arhetipa koji se kasnije,razvojem društva, pretvarao u sve više i više opasnih arhetipova.

Sunce Mjesec

Svjetlost Tama

Aktivno Pasivno

Stvaralačko Destruktivno
Dobro Zlo

MUŠKO ŽENSKO- prvi opasni arhetip u povijesti ljudskog društva.

Kasnije se dodaju i druge društvene vrijednosti.Tako dobivamo slijedeće;

Plemstvo Običan puk(robovi)
(vladari)

Bogati Siromašni

Dominantna osobina Recesivna osobina
(bilo da je nacionalne,religijske ili fizičke
prirode)
Bijelci Crnci

Dešnjaci Ljevaci

Heteroseksualnost Homoseksualnost

Stari Mladi

ili u novije vrijeme ; Mainstream - Alternativa- sjetite se gradiva američkih filmova.Jeste li primijetili da svi kriminalci slušaju rock ili heavy metal,a nikad neku drugu vrstu glazbe,te da se dobri i zli tinejdžeri često razlikuju po boji odjeće (šminkerska, sređena, svijetla /rokerska,metal,tamna,a kod muškaraca i po duljini kose).
Ova bi tablica mogla ići u nedogled jer razvojem društva povećava se i broj osobina određenih društvenih grupa pripisivanih osnovnim mitskim arhetipovima.

No,krenimo redom.Dakle,vidjeli smo da je prvi osnovni oblik opasnog arhetipa baziran na prvoj razlici koji su drevni ljudi među sobom primijetili,a to je, naravno, ona spolna. Ovaj osnovni opasni arhetip provest će nas kroz neke od mitoloških koncepata koji su stoljećima sablažnjavali i plašili ljudski rod,a prisutni su kao simbol zla još i danas.

Univerzalno vjerovanje još među drevnim plemenima bilo je da za vrijeme mjesečnice ženu opsjeda demon,te su u mnogim plemenima žene za vrijeme onih dana u mjesecu izolirane od ostalih, zatvarane, ponegdje i brutalno premlaćivane ne bi li se „demon iz njih istjerao“.
Ako se prisjetimo čestog motiva u bajkama,o zatvaranju mlade djevojke u kulu sve dok ne odraste i odande ju ne izbavi muškarac kada dosegne spolnu zrelost, šokantna je činjenica što većina tih priča potječe od stvarnih običaja u mnogih plemena da se djevojčica na dugo vrijeme zatvara nakon prve mjesečnice, ponegdje sve do svoje svadbe. Način na koji funkcionira žensko tijelo, hormonalne promjene tokom trudnoće i mjesečnice, postnatalna depresija i mnoge druge danas normalne i same po sebi razumljive stvari u prošlosti su bile nešto što je društvo, osobito muškarce, plašilo na mrtvo ime i tjeralo ih da posumnjaju kako na djelu moraju biti neke opake sile mraka.

Apsolutno zatiranje ženske seksualnosti i nepoznavanje ženske prirode dovelo je društvo do kreiranja vrlo jezivih i mračnih mitskih koncepata, čiji je najpoznatiji oblik svijetu poznat kao monoteističko sinkretičko božanstvo koje se krije pod mnogim imenima,a današnjem je svijetu najpoznatije kao „Sotona“.Koje sve korijene možemo pronaći u nastanku tog mita?

1.

SVRGNUTA BOGINJA ILI ŽENA I DEMON
Uvod u sociologiju religije

*Sociologija religije je disciplina unutar sociologije, antropologije i etnologije koja se bavi izučavanjem socijalne podloge za razvoj određenog religijskog koncepta,te proučavanjem odnosa između društvene stratifikacije određene sredine i njihovog religijskog sistema. Korijenje ove discipline možemo tražiti još u euhemerizmu koji je možda prvi zabilježeni povijesni pokušaj društvenog objašnjenja mitologije,a dobio je ime po grčkom filozofu Euhemerosu od Messene koji je vjerovao da su svi bogovi nekoć bili obični ljudi kojima su kasnije pripisane nadnaravne sposobnosti.
Euhemerizam u nešto zloglasnijem obličju bio je prisutan u 13. u Skandinaviji kada su ga kršćanski autori ,uključujući i slavnog Snorrija Sturlusona, islandskog mitografa i pisca poznate „Edde“, te „Norveških kraljeva“, koristili zato da bi oduzeli vjerodostojnost nordijskoj religiji i otvorili narod kršćanstvu. Sukladno tome, euhemerizam je često korišten u tumačenju politeističkih religija,ali tek vrlo kasno počeo se primjenjivati i na monoteizam. Dakako,dalek je put od drevnog euhemerizma do onoga što se danas smatra sociologijom religije,ali ipak,mogli bismo već ondje pronaći korijenje za ovakav pristup religiji.

Drugi važan aspekt religije može se pronaći u psihologiji iracionalnog, skrivenog dijela ljudske prirode koji se je,usprkos velikoj promjeni čovjeka kao bića kroz vjekove,i nije baš previše promijenio. Tako naš um i dalje registrira i skriva iracionalne strahove i potrebe naših davnih predaka,što nije promijenjeno usprkos iznimnom iskoraku ljudskih civilizacija u racionalnom smjeru. Mitologija je ostala „psihologija naroda“ sa svojom odgovarajućom kolektivnom podsviješću i arhetipovima baziranim na najtvrdokornijim ljudskim osnovama; strahu od nepoznatog ,smrti, želji za zaštitom i sigurnošću. Strah od nepoznatog nije samo osigurao dugovječnost religije,već na neki način i popularnost fantastike koja se u mnogim slučajevima drži zajedničkih ljudskih arhetipova;sjetimo se,nadnaravno je često zlo i viktimizira ljude, miješanje svjetova je uvijek loše i rezultira katastrofom, dobro i zlo bore se čak i na kozmičkoj razini i dakako, dobro pobjeđuje. Tu možemo vidjeti kako fantastika zadovoljava one iskonske ljudske potrebe kao i religija, što ne čudi,jer obje imaju iste korijene. Religija je,naime,nastala kao skup mitoloških priča izmišljenih od ljudi koji su njima pokušavali objasniti sve što se događa oko njih.
Upravo ondje javio se prvi problem religije,do dandanas neiskorijenjen; o društvenom uređenju je ovisilo tko će biti dovoljno obrazovan i privilegiran da bi sudjelovao u „stvaranju vjere“,a samim time i ideologije u pozadini određene civilizacije,a to nipošto nisu bili svi.

Nadalje,promjenom društvene hijerarhije mijenjala se i religijska podloga.Iako danas fantastiku ne možemo nazivati religijom,ona se ipak služi istim mitskim arhetipovima i dotiče isti dio ljudskog bića.Podsvjesni i iracionalni. Dakako, arhetipovi, kako su nam zajednički,tako su ipak nekima od nas veća opasnost nego drugima.

Arhetipove su oblikovale vladajuće skupine ljudi,što znači,oni su u načelu neprijateljski onima koji su kroz povijest bili drugorazredni građani,iako ih je većina njih ipak prihvatila. Sposobnost „rendgenskog“ prodiranja u društvene arhetipove na bazi instinkta primijećenu kod nekih pojedinaca,osobito članova nekoć ili još uvijek potlačenih društvenih grupa, meksička spisateljica, znanstvenica i feministkinja Gloria Anzaldua naziva el faculdad. Prema njenoj definiciji to je iracionalni osjećaj prilikom susreta s nekim konceptom, mitom ili činjenicom da „nešto nije u redu“, iako osoba zapravo ne poznaje činjenično stanje niti korijenje tog koncepta.







Odnos mitologije s fantastičnom literaturom

Zanimljivu klasifikaciju i kratke opise odnosa fantastike s psihoanalizom, mitologijom i sl. daje Vlada Urošević u svojoj knjizi posvećenoj teoriji fantastike, „Demoni i galaksije“. Tako u najranijim definicijama fantastike tokom 19.stoljeća, recimo, Marcel Schneider razlikuje magijske i čudesne priče od fantastike. Dok ove prve tretiraju nadnaravno kao normalni dio svijeta, fantastika unosi nered i stravu kao posljedicu miješanja „normalnog“ i „nadnaravnog“.

Tako se fantastika od mitologije razlikuje po tome što se, unutar mitologije, vjera u nadnaravno postavlja kao dogma,isto tako,traže se svojevrsna logika i božanska kauzalnost u pozadini priča, dok unutar fantastike religijski ili mitološki likovi pojavljuju se u posve neuobičajenim okolnostima.(Zanimljivost; prema toj definiciji, J. R.R. Tolkien zapravo nije pisac fantastike jer se njegovi likovi pojavljuju u okružju tipičnom za germansko-keltsku religiju,dok Neil Gaiman jest jer se kod njega, npr. Odin pojavljuje u modernoj Americi!:) )

Dakle,dogma fantastike u njenim najranijim definicijama jest neobjašnjivo, što se podudara s psihoanalizom(das unheimliche, the uncanny, strah ili nelagoda koja potječe od potiskivanja neprihvatljivog tokom dječje socijalizacije.U ovakvim se teorijama može potvrditi poveznica fantastike i dječje književnosti, no,ne zaboravimo, dječji ili primordijalni strahovi ne završavaju u djetinjstvu.)



Tek tokom 20. stoljeća,te pojave ekspresionizma, nadrealizma i najvažnije, postmodernizma, neobjašnjivo prestaje definirati fantastiku i javljaju se pokušaji ponovnog uspostavljanja veze između religije i fantastike tako što i fantastični svjetovi počinju dobivati svoju „logičko-kauzalnu“ pozadinu unutar određene mitologije.Paralelno s time,pojavljuju se pokreti i škole kojima je cilj dekonstruirati društvo i njegove stoljetne koncepte,kao što je, recimo, strukturalizam,unutar čijih se tokovina igraju Levi-Strauss,kao i Vladimir Propp u svojoj „Morfologiji bajke.“ U ovom zanimljivom eseju,Propp nam pokazuje kako je koncept mitskog zla prelazio od nekadašnjeg zmaja u kršćanskog đavla kroz primjere bajki.

Strukturalisti tako razlažu određene cjeline te pokušavaju definirati njihove čestice, nakon čega slijedi dekonstrukcija, odnosno, redefiniranje tih čestica. Najvažniji,ali još uvijek ne u potpunosti uklonjeni element dekonstrukcije društva,pa tako i religije, su binarne opozicije ili dualizam. Na štetnost ovakvog pogleda na svijet upozoravali su mnogi, možda najviše pobornici feminističke književne teorije,a binarnim opozicijama i njihovom opasnosti osobito na područjima ranjive ljudske religioznosti,bavi se i ovaj tekst.

Štovanje/negiranje ljudske prirode u temeljima svih religija

Što je ljudska priroda?

Da bi se neki koncept štovao,opisao ili utvrdio,potrebno ga je prvo definirati. Kako su to učinile različite religijsko/okultne tradicije, te koje su sličnosti i razlike u pristupu,pokušat ću odrediti barem u grubim,osnovnim crtama.

Monoteizam-

Najrasprostranjenije religije našega svijeta pripadaju upravo ovom obliku.Ljudska se priroda unutar monoteističkih religija može promatrati kroz nekoliko glavnih aspekata.Prvi od njih,jamačno jedan od osnovnih oblika društvene diferencijacije,dakako, jest podjela prema spolu.Vjerovanja koja potječu iz najdrevnijih noći čovječanstva podijelila su Kozmos na muški i ženski božanski princip,a prema većini ostataka možemo pretpostaviti da su oba bila podjednako štovana i smatrana važnima za opstanak božanske ravnoteže.Unutar monoteizma dolazi do važnog preokreta koji se sastoji od konačnog prevladavanja patrijarhata, odnosno,muškog principa božanstva i ignoriranja ili demonizacije onog ženskog.

Iako se ovakva podjela može uočiti i u kasnijim oblicima mnogih politeističkih religija,možemo reći da s pojavom monoteizma patrijarhat konačno preuzima apsolutnu duhovnu vlast. Kroz dva drevna mita možemo promatrati ovu pojavu.


Mezopotamija,kolijevka naše zapadne civilizacije i jedan od glavnih izvora izraelske religije(mnogi mitovi iz Biblije potječu iz mezopotamskih vjerovanja), poznaje mit o prvobitnoj boginji Tiamat koju je kasniji vrhovni bog otac, Marduk, svrgnuo s vlasti. Njezin sin, Kingu,diže se popraćen vojskom demona na novog vladara svemira, no biva ubijen,a od njegove krvi pomiješane sa sijenom, Marduk stvara čovječanstvo.

Japanska civilizacija poznaje sličan mit. Izanagi i Izanami su prvobitni bog i boginja koji zajednički stvaraju sve dok ona ne bude zapečaćena u podzemni svijet i u ime osvete se zaklinje da će uništavati onoliko ljudi koliko on bude stvarao.

Židovska Kabala govori o pobuni prve Eve, odnosno,Lilith koja ne želi služiti muškarcu i odlazi s anđelom Samaelom, sinom zmije mudrosti, Sofije, koja ga je zanijela sama od sebe, odbivši Duh Sveti. Lilith i njezini demoni kasnije se osvećuju ubijajući mušku djecu o čemu svjedoči stari običaj među Židovima da muškoj djeci kada su veoma malena puštaju kosu ne bi li demoni mislili da su ženska i tako ih poštedjeli. Aztečka četiri velika potopa također preživljavaju samo četiri muškarca na što im bogovi odluče stvoriti nove žene.

O patrijarhatu u politeizmu govori i meksička spisateljica i feministkinja Gloria Anzaldua koja osim kritiziranja katoličke vjere upućuje i na začetak demoniziranja ženskih božanstava,tj. Žene-Zmije još u aztečko doba i to usporedo s prevlasti klase ratničkog plemstva i njihove ekspanzije prema drugim plemenima. Dakle,ženski je princip potisnut i evidentira se često kao osvetnički zloduh pun mržnje prema vrhovnom božanstvu.

Biblijski ostatak Boginjinog sina Kingu najvjerojatnije se treba tražiti u liku Sotone čije prvobitno ime, Azazel,potječe od starog semitskog boga, možda smrti,svakako gospodara pustinjskih duhova Sei'Rim koji je bio vrlo značajan u starijim oblicima semitskih religija,te jednako štovan usporedo s bogom neba.(O mogućem značenju ovoga boga govorit ćemo kasnije,u dijelu teksta koji se bavi teorijama o podrijetlu mitskog koncepta boga Vatronoše).Žrtvovani su mu jarci što upućuje na vjerojatnost i boga plodnosti i muške potencije iz čega također možemo vidjeti da su demonizirana i muška božanstva koja su funkcijom vezana uz ženski princip (dakle, plodnost, magija, kaos, tama, prevrtljivost, osjećaji, intuicija…). Prema mnogim stručnjacima postoji velika vjerojatnost da je božanstvo Azazel mnogo starije od židovske tradicije.

Savršeno sinkretičko božanstvo koje nosi demonizirane oblike svih takvih bogova i boginja vjerojatno je „europski đavo“, odnosno, vrag unutar doktrine proširene od kršćanske crkve nakon preuzimanja vlasti u Europi.Tako su se na lomači našli rogati bogovi(simbol muške plodnosti i potencije) ;Pan, Cernnunos, Annwn, Azazel itd., ženske boginje seksualnosti i ljubavi (pentagram je simbol babilonske Ištar, boginje ljubavi i rata, kasnije rimske Venere) i božanstva vezana uz magiju.
Različiti kvazi-rituali također vuku podrijetlo iz europskog politeizma(npr. običaj vezan uz svećenice Rogatog boga koje žele napustiti njegove redove.Ne mogu to učiniti prije nego izgube nevinost sa svojim bogom,a tek nakon toga mogu slobodno spavati s muškarcem.Ova je priča modernom društvu vjerojatno poznatija u malo drugačijem obliku-žrtvovanje djevica Sotoni kojim obiluju filmovi i knjige moderne kulture da ga već možemo nazvati i urbanim mitom.Drugi poznati aspekt, žrtvovanje djece Sotoni, najvjerojatnije potječe od ljudskog nepoznavanja fenomena postnatalne depresije kod žena).

Ostaci politeizma u monoteističkim religijama mogu se naći osobito u doktrinama okultnih verzija službenih religija,(poput Kabale čiju je kršćansku verziju napisao Cornelius Aggripa, renesansni znanstvenik, filozof i okultist,autor djela De Philosophia Occulta i mogući predložak za legendu o doktoru Faustu) unutar kojih se jasno vidi kako su anđeli i demoni zapravo zakržljale verzije nekadašnjeg mnogoboštva. (Podsjetimo se,ovdje se oni mogu pretvarati u ljude, imaju slobodnu volju i spol,te se razmnožavaju s ljudima,dok u službenim verzijama religije,oni su bespolna bića bez svoje volje).

Možda najzanimljiviji psihološki fenomen potisnute ženske duhovnosti dolazi nam kroz nekoliko i danas poznatih stvari. Antropološke studije primjećuju zanimljivost koja se ne može zanemariti, a to je jače djelovanje ženske magije u iznimno patrijarhalnim društvima.Tako npr. u patrijarhalnoj Koreji jedino žene mogu biti šamani,što se objašnjava svojevrsnim ženskim buntom.

Ovo nije jedini primjer gdje žena pod utjecajem iznimno snažnih emocija pojačava svoju fizičku (u slučajevima majki koje su podizale kamione i slične predmete koji iziskuju nadljudsku snagu ne bi li spasile svoju djecu),ali i psihičku snagu.Fenomen ženske opsjednutosti,naročito u iznimno tlačiteljski nastrojenim kršćanskim zajednicama(poput, recimo, puritanaca) najbolji je primjer ovog potonjeg.




U jednom odličnom filmu čijeg se imena ne mogu sjetiti,a događa se u 19.vijeku, djevojčica koja je navodno opsjednuta izvodi određene kretnje koji na koncu upućuju da ju je otac zlostavljao dok je bila mala,što rezultira njegovim samoubojstvom nakon čega njena bolest prestaje.

Viktorijanska kultura nudi nam dovoljno materijala za proučavanje ovog fenomena. Počnimo od začetaka horrora,gotskih romana koje su većinski pisale žene.Zašto se žene okreću ovom žanru?Iz nedovoljnog poznavanja svijeta, manjka obrazovanja i društvene moći,žene 19. stoljeća mogu pisati isključivo nešto što se zove domestic novel,priče o obiteljima,ljubavima i djeci ili horror/ fantastiku koja je svojevrsni podsvjesni bijeg od stvarnosti ili možda još bolje,stvarnost,ali onakva kakvom je doživljava razlomljena ženska psiha,svijet prijetnji, doživljavanje sebe kao čudovišta i tirani od kojih se ne može pobjeći.
Tako je glavni koncept gotskog romana često svijet iz kojeg junakinja ne može izići zbog tiranskog gospodara koji ju proganja.

Najzanimljiviji primjer pomalo netipičnog gotskog romana jest Frankenstein ili Moderni Prometej Mary Shelley koji se bavi mnogim temama,ali i položajem žene u društvu. Odličan esej o Frankensteinu pod imenom „My monster/myself“ o poistovjećivanju žene s čudovištem u društvu,s onim „drugim“, stranim, zlim, napisala je Barbara Johnson.Sličnu teoriju nudi i psiholog J.Lacan u svojoj teoriji o zrcalnim identitetima,tj. društvu koje djetetu nameće zrcalni odraz s kojim se mora poistovjetiti,a koji je unaprijed društveno određen, dakle, predestiniran.

Vjerojatno je to razlog zašto je i dandanas horror film svojevrsni ženski odgovor akcijskom filmu u kojem je uvijek muškarac taj koji spašava svijet.Nasuprot svim drugim žanrovima, u horrorima većinom žene preživljavaju i spašavaju stvar,a najljepši primjer mitskog ženskog arhetipa u modernim horror filmovima može se vidjeti u japanskom horroru.Ženska osoba duge crne kose koja proganja ljudski svijet,često i sama žrtva nepravednog zločina za života, poznavatelje japanske mitologije itekako podsjeća na Izanami,boginju zatočenu u podzemlje od njene muške polovice koja je preživjela toliko tisućljeća ne bi li i u moderno doba vladala kulturom,iako je njeno originalno značenje kod većine zaboravljeno.

Patrijarhalni ideal žene u viktorijanskoj se književnosti naziva angel of the house,a najsnažniju poruku o takvoj vrsti lika odaslala je američka spisateljica Louisa May Alcott,autorica „Malih žena“,knjige koja govori o odrastanju četiri sestre.Jedina među njima koja odgovara viktorijanskom angel-of-the-house modelu jest Beth koja je ujedno jedina od sestara koja umire.
Dakle,poruka Alcottove je jasna; takva žena mora umrijeti,ne nužno fizički,ali psihički sigurno. Ona postaje bestjelesna, posve nesebična i posvećena drugima, dakle, njeno ja se otapa u okolini.

Monoteizam nudi jednak primjer onoga u što se pretvorila nekadašnja boginja. Isusova majka je žena koja je nemoguća. Izgubivši u potpunosti element ljubavnice i boginje plodnosti,ona postaje majka bez žene. Majčinstvo je jedini element koji patrijarhat cijeni kod žene,dakle,žena-majka se nikada nije izgubila iz koncepta,no međutim,žena-ljubavnica, boginja kao nositelj ženske seksualnosti jest nešto što je patrijarhatu odvratno, besramno i zlo,te se treba pošto-poto uništiti.

Tako nastaje patrijarhatu prihvatljiva „boginja“, žena koja nije buntovna niti posebno značajna ni u čemu osim što je dobra i požrtvovna majka,a seksualni joj je element posve izbrisan, ona je okajala Evin grijeh i ne ostvarivši nikakav kontakt s „đavlom“ što je sastavni dio ženske prirode,postala je nova majka čovječanstva.

U knjizi „Historija seksualnosti“, T. Morus daje vrlo zanimljive povijesne primjere kronologije shvaćanja ženskog objekta,osobito unutar monoteističkih religija.Zanimljivo, po njemu historija ljudske seksualnosti i jest samo povijest muškog percipiranja ženskog objekta jer žene su se vrlo kasno počele baviti vlastitom seksualnošću,a većina koncepata i arhetipova unutar ideologija društva bazirana je na muškom stajalištu.

Dakle,kako kaže Lacan,žena se mora poistovjetiti sa od nekog drugog određenim odrazom u zrcalu ili se mora baciti u mukotrpnu potragu za „licem iza zrcala“. Ili,riječima B. Johnson, ona je čudovište kreirano od nekog drugog,mitsko i iskonsko zlo koje se mora izvesti na pravi put.

Sjajnu knjigu o modernim zamkama za žensku psihu i mukotrpnim pokušajima potrage za istrgnutim iskonom,napisala je psihologinja Mary Pfeiffer pod imenom „Buđenje Ofelije“ u kojoj je navela nekoliko slučajeva mladih žena u Americi, njezinih pacijentica kroz koje je izučavala ostatke prikrivenih ili preoblikovanih arhetipova patrijarhata koji i danas onemogućavaju mladoj ženi da se razvija izvan „začaranog kruga“,osobito u najranjivijem dobu puberteta.

*sinkretičko božanstvo-bog ili boginja koji su nastali ujedinjenjem više bogova u jedan koncept.
2.

Općenita ljudska priroda-različiti pristupi-

Shvaćanje ljudske prirode kao kolektiva i stvaranje kolektivnog arhetipa čovjeka-boga- prisutno unutar monoteizma.

Usprkos ljudskom uvjerenju da štuju bogove,a ne same sebe,dublja istraživanja religija i običaja pokazuju da i nije baš tako. Čovjek je iznimno sklon da božanstvo doživljava kroz svoju,ljudsku prirodu.U monoteističkim religijama postoji obično zajednički, dogovoreni prototip idealnog čovjeka i idealnih ljudskih osobina koji je baziran na vladajućem moralu. Najvidljiviji primjer toga vjerojatno je ipak kršćanstvo koje otvoreno priznaje čovjeka kao boga,odnosno,božju mogućnost utjelovljenja.Takve religije smisao kozmosa nalaze u borbi između dobra i zla koji su shvaćeni kao temelj ljudskog ponašanja i vrhovni cilj i smisao.Bog se nalazi izvan Svemira kojim upravlja i ljudi moraju nadići svoje osjećaje (ili ih poistovjetiti sa savršenim arhetipom čovjeka) da bi se vratili natrag k božanstvu.

Shvaćanje ljudske prirode kao individualne i raspršivanje arhetipa čovjeka-boga-vjerojatno najočitije u religijama kao što su neo-poganski i sotonistički kultovi. Ove religije/ filozofije,kako bi ih već netko nazvao, tvrde da ljudska priroda nije jedinstvena i jednaka kod svakog,te da ne postoji vanjski ili univerzalni moralni zakon.Svaki je čovjek arhetip božanstva i svako se od tih ljudskih božanstava razlikuje(u neo-poganizmu ovaj se stav evidentira vjerovanjem da je svaki pojedinac u savezu s nekim božanstvom koje mu može pomoći ili mu je slično,a u sotonizmu svaki čovjek jest unutarnje božanstvo.)
Dobro i zlo ne postoje nigdje drugdje izvan razine čovjeka,oni su samo reakcije ljudskih osjećaja na podražaje okoline. Dakle,svaki čovjek u određenim uvjetima može postati zao i obrnuto.Sile u svemiru su neutralne i nema dualističkog sukoba,osim između reda i kaosa,koji sami po sebi nisu ni dobri ni zli i jednako su potrebni za održavanje ravnoteže u Svemiru.Bog je zapravo sav Svemir (dakle,nije izvan ili iznad) i sve što postoji dio je njega. Ono je nesvjesna sila unutar koje vlada vječni sukob među česticama.Ovakvo vjerovanje može se naći i u religijama bez boga,poput budizma i njemu sličnih tradicija istoka koji tvrde da je bog nesvjesna sila s kojom se sve stapa kada dosegne ništavilo, odnosno,izađe iz ciklusa reinkarnacija.

Dok monoteističke religije još uvijek inzistiraju na vjerovanju u hijerarhiju i duhovnu evoluciju(dakle,viša i niža bića),u novijim se religijama ipak pomalo nazire duhovni relativizam, dakle, vjerovanje u svojevrsnu potpunu jednakost svega što postoji,u smislu da svaka razina postojanja sadrži nešto čega nema na nekoj drugoj,što se suprotstavlja mnogim teorijama, između ostalog, svima koje sadržavaju dobro i zlo ili nagradu i kaznu u svojem temelju, kao i hinduističkoj teoriji reinkarnacije u kojoj se čovjek reinkarnira u „niži oblik“ ne bi li bio kažnjen za svoja zlodjela iz prošlog života.








Magija u monoteističkim i politeističkim tradicijama

Definicijom magije i njenom važnosti za ljudsku religioznost neću se baviti u ovome tekstu jer takva tema zaslužuje samostalno istraživanje. Možda samo valja napomenuti da i neke religije koje ne dopuštaju uporabu magije,ipak je,čak i nesvjesno koriste. Koncept kršćanske mise sastoji se od elemenata koji su poznati još od najdrevnijih plemenskih religijskih obreda.U pitanju je takozvana magija krvi.Krv kao simbol moći i života nešto je što se može smatrati gotovo univerzalnim ljudskim vjerovanjem. Plemenski ritualni kanibalizam označavao je upravo takvo vjerovanje, a unutar koncepta stvaranja često je prisutna smrt ili komadanje određenog božanstva. Dakle,ljudi se često poistovjećuju sa svojim božanstvom „proždirući mu meso i ispijajući krv“,u početku doslovno,a kasnije,u višim civilizacijama, metaforički ili preko nečega što simbolizira određeno božanstvo.U visokim je drevnim civilizacijama magija zabranjena običnim smrtnicima, a dozvoljena ili vladarima ili svećenicima koji su odabrani od bogova.Osim ispijanja krvi i jedenja mesa,magijski obredi koje predvode svećenici sastoje se od inkantacija (govorenog pjevušenja), ponavljanja određenih riječi ili imena koja unutar sebe sadrže mistično značenje,te korištenje simbola ili predmeta koji funkcioniraju kao magijski talismani ili amuleti,a služe da bi se nešto privuklo ili odbilo.Tako je pentagram, babilonski sveti znak koji u nekim tradicijama simbolizira i samog čovjeka,u narodu često korišten kao talisman protiv zlih sila,uloga koju je kasnije preuzeo križ.(Za one koji ne znaju,u ranokršćanskim tradicijama, pentagram je korišten i kao simbol Krista.)

Križ kao simbol kod nekih je indijanskih naroda simbolizirao sunce,što potvrđuje i astečki mit o bogu koji se pretvorio u sunce time se žrtvujući za ljude ne bi li bogovi svijet poštedjeli novog potopa. (Nešto slično križu nalazi se i unutar simbola egipatskog boga sunca,Amona-Ra)Kult Mitre,u ranim danima isprepleten s kršćanstvom(kao i perzijski zoroastrizam) također je vjerovanje u sina boga sunca što se može vidjeti i u blagdanima.U starome se Rimu 25.12. slavio dan Mitre,a u Slavena rođenje boga Svarožića,sina Svaroga, boga sunca u čiju su se čast palile grane hrasta, običaj i danas zadržan kod pravoslavnih Slavena.

S druge strane,Uskrs se poklapa s slavljenjem bogova proljeća, germanske Ostare (tragovi se mogu vidjeti u jeziku, npr.engleska riječ za Uskrs je easter).Kod Slavena ta se proslava zvala Veliki Dan(u makedonskom jeziku, Uskrs je i danas Veligden).

Kako možemo vidjeti,religije su se vječito ispreplitale i preuzimale elemente jedne od drugih koji su zatim shvaćani u duhu i moralu određenog naroda na različita načine.

Možda je najzanimljiviji podvojeni značaj palog boga koji u nekim religijama predstavlja samog čovjeka,ljudsku inteligenciju i duh,te nekoga tko je ljudima donio znanje(grčki Prometej,vudu božanstvo Obatala i sl.)koji se, zanimljivo,zahvaljujući raznoraznim društvenim fenomenima u monoteizmu opisuje kao negativan čimbenik.Možda valja uzeti u obzir činjenicu da monoteističke religije rastu usporedo s jačanjem patrijarhata,strogog morala, apsolutističke vlasti i hijerarhijskog društva unutar kojeg je pobuna i kršenje zakona iznimno strogo kažnjivi prijestup.


Svakako,tu bi netko mogao komentirati kako nisu svi apsolutistički i hijerarhijski narodi bili monoteistički, ali nije baš tako. Zapravo,niti jedna religija nije posve monoteistička, ali činjenica jest da postoji razlika među politeizmima. Kod visokih feudalnih ili robovlasničkih društava kakva su bliskoistočna i sjevernoafrička društva bila za vrijeme drevnih civilizacija,uloga vrhovnog boga bila je mnogo jača u odnosu na druge bogove, dok,recimo,kod iznimno demokratskih naroda kao što su Skandinavci, bog otac,Odin,božanstvo je čija moć nije jača od drugih,luta svijetom i uči od nižih duhova, svjestan je da su i bogovi smrtni te da se ciklusi vječito ponavljaju. Nipošto ga ne možemo usporediti s Mardukom,Zeusom i njima sličnim autoritativnim bogovima očevima koji su vrlo vjerojatno prije poslužili stvaranju koncepta monoteističkog Jahve ili Allaha,nego jedan nordijski Odin ili keltski Dagda.Sukladno s time,ne iznenađuje što se jačanjem demokracije u Europi čvrsto vjerovanje u religije kod mladih iznimno mijenja,a u Skandinaviji, koja je naprednija od većine zemalja,barem što se tiče demokracije, javljaju se one kod nas još čudne i famozne religije kao što su razni neo-poganski kultovi i tome slično.

U dotičnome društvu koncept religije koji je odgovarao društvenim odnosima i ustroju donedavno,sve češće ne može dati odgovore na novi način života,što je razlog zašto mladi u visoko demokratskim i egalitarnim europskim državama sve više pribjegavaju ateizmu, monoteizmu samo u formalnostima, te raznim istočnjačkim ili drevnim europskim politeističkim tradicijama.Danas je teško vjerovati da postoji samo jedan Bog,jedan vladar,jedan Izvor i jedan univerzalni moral.

Ljudi sve više otkrivaju kroz povijest potisnute različitosti, vlastitu individualnost,relativnost istine i morala,te zahtijevaju prihvaćanje njihovog odabranog načina života od strane dominantnog društva.Univerzalne teorije postaju zamjenjivane individualizmom, prihvaćanje ustajalih normi pretvara se u stvaranje vlastitih. Zahvaljujući tome, i same su monoteističke religije stavljene pred ultimatum; ili će neka pravila promijeniti i prilagoditi ili će izgubiti pristaše. Europsko kršćanstvo ipak se odlučilo na sporu,ali moguću fleksibilnost,za razliku od bliskoistočnog islama koji bi,u slučaju nametanja demokracije u tim zemljama, potpuno propao (europski muslimani su ipak druga priča).

Nimalo ne iznenađuje što su se sve velike promjene u shvaćanju i organizaciji religije zbivale usporedo s velikim društvenim promjenama;tako protestantska reforma dolazi usporedo s jačanjem građanskog društva i premještanjem kapitala iz plemićkih u građanske ruke, val ateizma i egzotičnog spiritizma kao i povratka poganstvu javlja se u 19. vijeku,razdoblju koje je zauvijek dokinulo Inkviziciju,populariziralo barem osnovno obrazovanje,srušilo plemstvo u korist građanstva i okrenulo ljude ka stranim kulturama i putovanjima.Ne začuđuje,ovo je razdoblje unutar kojeg je nastala i etnologija,a napisano je i prvo djelo komparativne mitologije; Zlatna grana, Jamesa G.Frazera. I mi imamo tu sreću da i danas proživljavamo velike socijalne,a samim time i vjerske promjene.




Povijest mitologije kao stacionarna i nimalo evolutivna izmjena elipsisa i redundancije,najočitija je u samim obredima. Uloga obreda u ljudskome društvu ima mnogo više veze s potvrđivanjem pripadanja zajednici i druženjem nego što ima s bilo kakvim duhovnim,nadzemaljskim porivima čovjeka. Sve većim izborom svjetovnih rituala druženja,potrebe za zajedničkim obredima u modernom društvu pomalo jenjavaju.

Prvobitnim oblikom ljudske religioznosti smatra se kult mrtvih predaka ili animizam,vjera u duhove,tako da su mnoge drevne kulture,od onih plemenskih do gradskih,primjerice,u slučaju drevnog Catal Hoyuka,lubanje ili kosti mrtvih predaka držale često zakopane ispod ognjišta. Ognjište kao srce ljudske nastambe uvijek je bilo povezivano s bogovima.(U kristijaniziranim narodnim vjerovanjima,ognjište je božje mjesto u kući,dok je kupatilo vražje. I ovdje možemo vidjeti osnovnu podjelu elemenata; vatra i voda.) Kompliciraniji i kasniji hramovi i rituali zadržali su istu osnovu.Mnoge crkve sadrže relikvije u obliku kripti ili kostiju umrlih svetaca i značajnih ljudi. Opet,kršćanstvo je najreprezentativniji primjer mitološke stagnacije jer se može shvatiti kao kult mrtvog čovjeka/ boga, uobičajen koncept u mnogih drevnih kultura.