Marginalna religija

Topic posvećen postovima na temu nerazjašnjenih,nedokazivih i hipotetskih kultova drevnih vremena.


TRAŽEĆI PROMETEJA

Definicija mitskih ekvivalenata

Mitski ekvivalent jest koncept unutar neke mitologije koji u nekoj drugoj mitologiji ima svoju sličnu ili istu verziju.U nedostatku podataka na ovu temu,navest ću svoju osobnu podjelu mitskih ekvivalenata.Tako ja razlikujem;

Simbolički ili doslovni mitski ekvivalent- u pitanju je mitski ekvivalent kod kojeg postoji vrlo mala razlika unutar mitologija u kojima se pojavljuje, te ga je vrlo lako prepoznati,usprkos najvjerojatnije različitom imenu,po nekom konkretnom činu ili simbolu.

Semantički ili metaforički mitski ekvivalent jest koncept koji je, prelazeći iz jedne mitologije u drugu zbog raznih socijalnih i društvenih razloga podlegao velikoj transformaciji i iznimno se promijenio te ga je možda teže identificirati ukoliko se ne primijeni dublje izučavanje simbolike,etimologije ili značenja koje je taj koncept imao ili dobio u dotičnim sustavima vjerovanja.

Dakako da jedan koncept može imati svoj simbolički i semantički ekvivalent istodobno.Uzmimo,primjerice,slavenskog boga Peruna. Njegov doslovni,tj. simbolički mitski ekvivalent jest baltički Perkunas ili skandinavski Thor, i to na temelju samog imena kao i simbola pridruženog tome božanstvu, odnosno, grmljavini.

S druge strane,rijetki će primijetiti da bi semantički ili metaforički ekvivalent ovoga boga koji je vrhovno božanstvo slavenskog panteona i prema grčkim i rimskim navodima njegovo se ime ne spominje, zapravo bio jugo-istočni bog otac,dakle,Zeus,Marduk,pa čak i Jahve,koji su također i gromovnici,ali i bogovi očevi,što nije slučaj Thora, ali jest finskog Ukka. Dakle,prema prvom kriteriju, svi su ovi bogovi mitski ekvivalenti,dok prema drugom,Thor je očito uljez.U daljnjem tekstu bavit ću se problematikom mitskih ekvivalenata u okvirima, dakako, glavnih tema kojima se bavi ovaj tekst.





Lingvistika i etimologija mita o Prometeju

Nekoliko je mogućih objašnjenja za etimologiju njegovog imena. Vjerojatno najčešće pronalažen podatak spominje grčku riječ promanthano koja bi u prijevodu značila nešto kao predumišljaj, dakle, pronicljivost, nagovijest. Ipak,dublja istraživanja ukazuju na moguće praindoeuropske korijene riječi koji upućuju da podrijetlo ipak treba tražiti u drevnim Vedama,u riječi "pie" od koje potječe glagol pra math (ukrasti), dakle, pramathyus, lopov,također i pramantha, oruđe uz pomoć kojeg se palila vatra.

O ovom potonjem značenju,gospoda Kuhn i Seinthal daju drugačije objašnjenje za nastanak samoga mita,upućujući na moguću zabunu koja je zamijenila slične riječi za krađu kao i trljanje od kojeg nastaje vatra,te je priča zato postala „krađa vatre“.

Upravo zbog ovakvog forsiranja,mit o Prometeju smatra se isključivo mitom o vatri,iako je on bio začinjavac i mnogih drugih ljudskih vještina.Prema slavenskoj mitologiji i jezicima također se može pronaći nešto slično.U imenu boga vatre Svarog,nalazi se korijen riječi „var“,što znači plamen,no moguće je da je u pitanju i riječ „vor“ što znači lopov.Bez obzira je li riječ o zabuni u račvanju indoeuropskih jezika ili samo o asocijativnom jeziku naših predaka koji su možda vatru namjerno i povezivali s nečim prevrtljivim,dvojakim ili kriminalnim,odatle je niknuo jedan od najljepših indoeuropskih mitova.Iako i drugi, izvaneuropski narodi poznaju mit o krađi vatre, kod njih se sam koncept prilično razlikuje pa ih ovdje nećemo doticati.


Indijska mitologija također spominje mit o „krađi vatre“ koju je počinio bog Matarigvan, vedski ekvivalent grčkog Prometeja,iako je ovdje vatra personificirana u liku boga Agnija. Sličan trag „krađe boga vatre“ možemo pratiti kroz skandinavsku mitologiju. Loki „ubija“ boga svjetlosti,Baldera i odvlači ga u svijet mrtvih, što se također može shvatiti kao krađa svjetlosti od bogova.U slavenskoj mitologiji Ognjeni Jarilo,sin Perunov, na zemlji je odgajan od Perunovog neprijatelja Velesa,starijeg boga i predstavlja konačni mir između njih dvojice,bez obzira na kristijaniziranu verziju priče u kojoj Jarilo ubija zmiju (Velesa). Prema ovome možemo zaključiti da je personifikacija ukradenog plamena u liku jednog od bogova koji je vrhovnome bogu sin zapravo indoeuropski koncept,a ne kako se dugo mislilo, kristijanizacija indoeuropske mitologije.Jedino što kršćanstvo ne dopušta jest ideja da je sin jednako drag i vrhovnom bogu i njegovom „neprijatelju“,te da im služi kao ravnoteža i pomirenje, već naglašava finalnu bitku i uništenje.(Toliko o barbarskim poganskim religijama koje vjeruju u pomirenje među zavađenim bogovima i tolerantnom i miroljubivom kršćanstvu koje ga pobija i smatra herezom,te preferira uništenje.)











Etimološka opreka Kuhnu u novijim stavovima sumerologa
Iako je najčešći dosadašnji stav većine sumerologa bio kako su oni zaseban,izoliran narod koji se ne može otvoreno povezati s drugima,te se njihov jezik tretirao kao poseban fenomen,neki noviji sumerolozi počeli su sve češće zastupati tezu o tzv. Proto-jeziku,te mogućoj gramatičkoj,ali i mitološkoj srodnosti Sumerana i Indoeuropljana.Sumerski jezik,kao aglutinacijski, sastoji se od mnoštva čestica,a analiza riječi i značenja najbolje se dobija razbijanjem fraze na čestice i zasebnim prijevodima tih dijelova.Stari,tzv. ergativni jezici poznaju rečeničnu formu u obliku Subjekt/objekt/predikat,što znači da je poredak riječi takav da objekt dolazi prije predikata,kao i subjekt,ukoliko ga rečenica ima.Sam sumerski je,prije kontakta sa semitskim jezicima i prije doseljenja na područje Mezopotamije, posjedovao i kombinaciju poretka pridjev/genitiv/imenica,što je ostalo vidljivo u pisanoj formi(imenima nekih bogova).Isto tako,u mnogim starim jezicima nije postojala distinkcija između pridjeva i imenice,a sama se imenica u sumerskom uglavnom tvori od atributne osnovice(nikad od glagolske što nije rijetko u modernijim jezicima).Dakle,nije neprirodno pretpostaviti da je Zu-Az-ag- gospodar vatra nosi- moguće prevesti kao gospodar Vatronoša,kao i Az-az-el,vatra bog,što nije neprirodan poredak riječi u sumerskom jeziku,iako bi u mnogima možda bio. Također,sumerski glagoli ne poznaju lica,ona se najvjerojatnije raspoznaju iz konteksta rečenice,tako da,recimo,ag,može značiti i nositi,nosim,nosiš i sl.Rodovi također ne postoje,osim podjele na živo i neživo.


Semantički mitski ekvivalent-Azatoth/Azazoth-ime često pronalaženo u grimorijima za gospodara pakla.U pitanju je sinkretički križanac.Azag,Azazel i Prometej stariji su oblici bogova koji ljudima donose moć i znanje.Ono što je za plemenska društva bila vatra,za visoke je civilizacije knjiga,pisana riječ,magija,simbol.Samaritanska mitologija tako spominje donosioca Knjige znakova.U egipatskoj mitologiji donosioc magije i knjige znanja ljudima jest Toth.Samim time, Azatoth bi mogao sasvim logično biti izjednačavanje mitskih ekvivalenata po semantičkom kriteriju,prelazak vatre u znanje,pisanu riječ,magiju,vještine svojstvene visokim civilizacijama.lova.
Tako smo već vidjeli značenje imena Azag(az-vatra,ag.nositi),ali i Azazael (naime, sumerske su riječi često bile kratke,no nije bilo neuobičajeno da se riječ ponovi dva puta u govoru,što bi objasnilo az-az,što je u stvari jednostavno az,jedna od riječi za vatru. Dakle,Az El jest bog vatre.)Ukoliko je Kuhnova teza točna,te je mit o Vatronoši nastao pogreškom u račvanju indoeuropskih jezika, kako to da se koncept tog božanstva može naći u etimologiji mitova naroda mnogo starijeg od Indoeuropljana?
Vjerojatnija je teza da je ovaj mitski koncept bio sastavni dio proto-euroazijske mitologije,a možda i proto-lemurijske.S obzirom da su u pitanju moji proizvoljni termini,bio bi red da se izjasnim. Pod pojmom proto-lemurijska(po nazivu nekadašnjeg zajedničkog kontinenta koji se raspao na više dijelova) mitologija ja podrazumijevam neku početnu mitologiju homo sapiensa koju je teško danas čak i pogoditi.

Novija verzija te mitologije mogla bi se okarakterizirati kao proto euroazijska mitologija koja se dijeli na dva osnovna oblika; stariji ili animalistički prototip koji potječe od totemističkih i animističkih plemenskih vjerovanja,a karakterizira ga prikazivanje bogova kao polu-životinja i noviji ili antropomorfni oblik unutar kojeg su bogovi prikazivani kao ljudi.
Tako totemi/životinje poznati u određenim krajevima vrlo sliče bogovima. (Podsjetimo se,bogovi pustinjskih zemalja često liče na reptile, zmije i škorpione,u Americi imamo Jaguare i Šakale itd.)
Ovom tipu religija spadaju najdrevnije vjere poznatih nam civilizacija;Mezopotamija,Egipat,južnoamerički indijanci,neki od oblika afričkih i dalekoistočnih vjerovanja.U izoliranijim ili konačnijim(manje transformacijskim i mobilnim društvima)lakše je pratiti osnovne tokovine ovog tipa religioznosti,no kod većine kultura on se nesumnjivo miješa s novim,antropomorfnim prototipom unutar kojeg ljudski likovi zamijenjuju životinjske u ulozi božanstava.(Indoeuropljani već spadaju u ovaj tip religioznosti).Stare Sumerane mogli bismo svrstati negdje između klasičnih ostataka totemskih religija i novostvorene deifikacije čovjeka.
Ono što se u svemu čini osobito zanimljivim jest stariji oblik shvaćanja odnosa među elementima koji se drastično mijenja indoeuropskom tradicijom.Prema drevnijim predanjima,Horus ubija zmiju,što simbolizira pobjedu vatre nad vodom, odnosno, muškog principom nad ženskim.Indoeuropljani stvaraju posve nov koncept. Križ oko kojeg se ovija zmija.Simbol često primijećivan unutar masonske simbolike i često susretan sa strahom.
(Sjetimo se krunica koje su nedavno uplašile hrvatsku javnost te su ih mnogi spaljivali zbog straha od poveznice sa Sotonom.) Ovaj simbol predstavlja indoeuropski mitski koncept o ravnoteži među elementima.Božji je sin taj koji je oslobodio Vatronošu, Božjeg neprijatelja i sina svrgnute Boginje.
Njih dvojica zajedno predstavljaju trijumf tolerancije i ukazuju na novo unikatno shvaćanje ljudske zajednice;početak nečega što će jednoga dana postati poznata europska demokracija,vrlo rijedak i nepoznat pojam većini visokih drevnih civilizacija.
Preuzevši stariji simbol,indoeuropska su plemena dala vlastito tumačenje,što je prekrasan primjer religijskog napretka, odnosno, napretka same ljudske ideje.
*zanimljivost-leksem ur u sumerskom jeziku označava,između ostaloga, i potop i mnoge druge stvari u različitim kombinacijama, ali također može značiti i jetra,kao i duša.Židovski kabalisti povezivali su dijelove ljudskog tijela sa Svemirom i astralnim vrijednostima. Prema ovome,mogli bismo nagađati o povezanosti jetre sa simbolikom ljudske duše kod starih Sumerana.(Sjetimo se da šamanska društva poznaju proricanje iz jetre jer njezin oblik najviše podsjeća na sazviježđa.)Mnogi neindoeuropski narodi nepoznatog podrijetla imaju slične mitske koncepte,iako im se srodnost,barem ona narodna,ne može dokazati. Jedini religijski običaj vezan uz Prometeja spominje prinošenje jetre na njegov oltar,u znak zahvalnosti.

Hebrejska riječ za „pale anđele“ ili njihovu djecu s ljudima glasi nephilim,što u doslovnom prijevodu znači div.U mnogim mitologijama naziv za prvobitne bogove koji su vladali prije boga oca,glasi div. (Nephilim, titaan,Titani,Jotur…)

Mit i njegove poznate verzije

Sama grčka mitologija daje nekoliko različitih verzija ovog mita. Prema nekim izvorima,Prometej je bio podrijetlom Titan,dakle,od rase starije od olimpskih bogova,negdje se spominje kao polu-titan,sin Titana Jopeda i morske nimfe,a iz neznanih se razloga borio na Zeusovoj strani.Prema nekima,on je raznio Zeusovu lubanju ne bi li izašla Atena koja mu je kasnije pomogla u krađi ognja,te s kojom je možda bio u ljubavnoj vezi.

Kao njegovi roditelji osim Japeda, spominju se i Themis,Uran i Klimena,te Titan Eurymedon i Hera,a kao žene s kojima je imao potomstvo Atena, Pandora, Hesiona, Aksiotea, a prema Herodotu Azija.



Mit prema Hesiodovim pjesmama uključuje njegovo nadmudrivanje Zeusa i stvaranje Pandore,dok se tek kod Eshila spominje Zeusov sin Heraklo koji ga oslobađa,njegovo strovaljivanje u Tartarus i proročanstvo koje je on navodno znao,o sinu koji će svrgnuti Zeusa s prijestolja.Također,on i Atena možda su tvorci ljudi nakon velikog potopa.U svakom slučaju,on je navodno upozorio svojeg sina Deukaliona i njegovu ženu Piru da izgrade brod i spase se nadolazeće katastrofe.

U zapisima Pseudo-Hyginusove Astronomice(2. st. nakon Krista) nailazimo i na astronomsko objašnjenje koje sazviježđe Orion povezuje sa strijelom kojom je Heraklo ubio orla koji je kljucao Prometeja. Prema prvobitnoj,Hesiodovoj verziji,Prometej je nadmudrio Zeusa tokom obreda žrtvovanja.Rekao mu je da odabere jedan dio za sebe,odnosno,za bogove,od žrtvenog bika,a drugi ostavi smrtnicima. Dakako,prije toga je ispod jednog dijela bika ostavio samo kosti bez mesa i pokrio ih kožom.Zeus je odabrao upravo taj dio,te je bolji dio žrtve ostao smrtnicima.Pisac nam nudi dva razloga ove prijevare. Prvi je socijalni.Prema Jupiterovim zakonima,ljudi su morali žrtvovati životinje za bogove,što je dovodilo do klasnog nesrazmjera,te je Prometej htio isposlovati od vrhovnog boga da siromašnima dopusti žrtvovati samo dio,a drugi ostaviti sebi kao hranu.Drugi razlozi navode i moguću osvetu Zeusu koji je porobio njegov narod i nakon što je uz pomoć njegovih usluga došao na prijestolje, postao tiranin.Bez obzira koji je od razloga prevagnuo, Prometej je postao heroj čovječanstva.



Priča o njegovom oslobođenju vrlo je mutna,a dade se navijestiti tek kroz Eshilovu tragediju- trilogiju od koje je sačuvan samo jedan dio,Okovani Prometej(drugima su sačuvani samo naslovi; Oslobođeni Prometej i Prometej Vatronoša o čijem se sadržaju samo nagađa). Prema pričama,Prometej je,nakon što je okovan i osuđen na muku, prokleo Zeusa i prorekao mu da će ga sa prijestolja srušiti njegov vlastiti sin.Ovo proročanstvo,čudno i pomalo nejasno,ispričao je unesrećenoj Zeusovoj ljubavnici Io koja je pretvorena u kravu, prorekavši joj lutanja na istok,prema Egiptu i Mezopotamiji gdje će kletva biti prekinuta i ona će imati potomstvo.Također joj kazuje da će onaj koji će ga osloboditi biti njenog roda.

Zanimljivo, on isprva ne povezuje dva proročanstva koja je dao,ono Iji kao i vrhovnom bogu,iako daljnja priča kazuje da je upravo taj Zeusov sin oslobodio Prometeja.I dok Hesiodova verzija upućuje na drugačiji ishod(Prometej ipak otkrije Zeusu tko je taj sin,Zeus sprečava njegovo rađanje i zauzvrat oslobađa Prometeja,no primorava ga da zauvijek nosi prsten od željeza s kamenčićem Kavkaza ne bi li ga podsjetio da mu se više ne suprotstavlja jer bog može ponoviti kaznu),Eshil nagoviješta mogućnost da je upravo Heraklo taj sin,no da proročanstvo zapravo ne govori kako će on doslovno svrgnuti svojeg oca s trona,što je možda Zeus pomislio jer je on to učinio svojem ocu Kronosu,već da će njegov sin zbog svojih dobrih djela postati polubog i na Zemlji biti štovan više nego njegov surovi otac.




Zanimljivo bi bilo sagledati još neke ekvivalente.Ako se uputimo na područje Mezopotamije,Samaritije i semitskih zemalja, lingvistički pokazatelji eventualnih ekvivalenata postaju sve zanimljiviji.Većina imena bogova tih područja ne mogu biti sa sigurnošću i stopostotno prevedena jer su sami jezici vrlo drevni,te je sačuvano više varijanti narječja prema različitoj starosti koja su se preklapala na tim područjima. U svakom slučaju,već sam spomenula bezimenog boga-zmiju koji je u samaritanskoj mitologiji ljudima donio znanje. Starosumerski naziv za Veliku Zmiju svijeta glasi Azag, što, zanimljivo,u doslovnom prijevodu(pod uvjetom da riječ razložimo na dva sloga) znači vatronoša(az-nositi,ag-jedna od riječi za plamen, druge su izu,isatum,laraak i sl.)Ime tajanstvenog semitskog boga Azazela moglo bi također biti semantički vezano uz slično značenje, iako se o tome može samo nagađati.Danas je teško uopće pretpostaviti čemu je točno služio Azazel u pred-monoteističkoj verziji semitske religije.Zna se samo da je štovan jednako kao vrhovni bog,da su mu se žrtvovali jarci što upućuje na boga vezanog uz potenciju i seksualnost,te da je upravljao pustinjskim vjetrovima(bilo da to jesu ili nisu Sabatu,sedam duhova vjetra majke Tiamat!)

Iako,prema Frazeru,jarac je u početku bio simbol isključivo žrtvovanog boga,što povećava mogućnost Azazela kao semitskog Prometeja.

Kingu bi mu također mogao biti ekvivalent.U nekim verzijama grčke mitologije,ljudi su nastali od gline i Prometejevih suza . Posjetimo se,sin boginje Tiamat,poginuo je u borbi protiv vrhovnog boga Marduka,a ljudi su nastali od gline i njegove krvi.
(Jedan od nadimaka za Prometeja jest riječ Ithax ili Ithas koja u prijevodu znači izaslanik,poslanik,glasnik,isto kao i mezopotamsko ime Kingu,ali i riječ anđeo.)

Prometej je vezan i uz mitove o potopu.Navodno je nad ljudima bilo izvršeno nekoliko "čistki" civilizacija,ali Prometej upozorava svojeg sina i njegovu ženu na potop nakon čega oni ipak preživljavaju,te se izmiješaju s "novim",Zeusovim ljudima. Zanimljivo, prema nekim zapisima Deukalion se nakon katastrofe ne brine jer će im njegov otac "ponovno donijeti magiju",što upućuje i na moguće tumačenje ukradene božanske vatre kao magije,moći stvaranja ili upravljanja elementima na način na koji to čine sami bogovi.Jesu li,prema tome, čarobnjaci, natprosječno inteligentni i daroviti pojedinci zapravo preživjeli Prometejevi ljudi?Možda:)

*Lažni mitski ekvivalenti- odnose se na priče o bogovima ili junacima koje po nekim izvanjskim detaljima izgledaju kao ekvivalenti,ali ukoliko se bacimo u dublja istraživanja podrijetla i značenja tog božanstva,uvidjet ćemo da su u pitanju dvije posve drugačije stvari.Najpoznatiji lažni mitski ekvivalenti su,tako,Krist i Prometej, zbog raspinjanja i nazivanja spasiteljima čovječanstva.

Dok je u slučaju Krista u pitanju sunčevo božanstvo, u slučaju Prometeja radi se o božanstvu vatre,što su slični,ali ne religijski identični koncepti. Tako bi u skandinavskoj mitologiji Kristu odgovarao bog svjetlosti Balder,dok bi Prometeju odgovarao Loki,bog vatre,simbol ljudske inteligencije, istodobno pripadnik starih bogova na čijoj se strani na kraju i bori da bi bio kažnjen okovima i mučenjem. Isto tako,on je „ukrao“ ili ubio Baldera te ga dovabio u podzemlje.

Bogovi vatre uvijek simboliziraju ljudsku vještinu nasuprot božanskim moćima, inteligenciju i često su u pitanju „trickster gods“, prevrtljivi, lukavi, varljivi,a u mnogim tradicijama i dvojaki. Prema Talmudu,energija koje se uzdiže ka nebesima jest svjetlost,a svjetlost koja pada na zemlju,jest vatra. Odatle obrnuti pentagram kao okultni simbol koji predstavlja mikrokozmos,čovjeka,boga koji je odgovoran za ljudsku slobodu i znanje.

Tragom Prometejevog kulta

O mogućem kultu Prometejevom u staroj Grčkoj,znanstvenici nisu otkrili gotovo pa ništa.Postoji svojevrsni sportski običaj trčanja s bakljom od oltara u Atici što navodno potječe od ovog mita,ali u pitanju je svjetovni,ne religijski obred.

Prema rimskom filozofu Seneki, (1.st. nakon Krista,suvremenik i učitelj cara Nerona, kasnije smaknut od njega),u tragediji „Medeja“, (ne brkati s Euripidovom Medejom!) ,Medeja,koja je podrijetlom iz Perzije ili Babilona,sa sobom donosi kult boga kojeg u grčkoj kulturi prepoznaje kao Prometeja.
No,međutim,Argonauti ga štuju kao mrtvog boga i povezuju s kultom mrtvih. Koristeći magiju,Medeja spominje biljku koja raste ondje gdje je bog mučen,a njezin se korijen napaja njegovom krvlju.Ta je biljka vječna i iznimno moćna u činima, a tokom svojih obreda Medeja zaziva Hekatu i Prometeja,što je neobična poveznica. Također, priča o Prometejevoj grobnici kao svetištu spominje se u još par grčko-rimskih navoda.

Valerius Flaccus, “Argonautica“, 1.st. nakon Krista- „Medeja se moli Hekati,a nakon toga uzima svoju moćnu biljku,koja je jamačno prvenstveno biljka koja budi potenciju,a niknula je od krvi koja je kapala s Prometejeve jetre.Ta je biljka neuništiva i vječno živa, odolijeva čak i udarcima groma.“

Nadalje,kazuje kako Hekata pokazuje korijen biljke Medeji, naloživši joj da ga otrgne za punog mjeseca.Zanimljivo,prilikom tog čina navodno se kroz biljku čuje Prometejev bolni krik.Je li u pitanju mandragora,koja prema legendama raste ondje gdje ljudi umiru,a njezin korijen se hrani krvlju i može proizvesti vrisak,ne možemo znati. Također,Senekina Medeja daje drugo objašnjenje za „Prometejevu vatru“, a to je zapravo magija.(Čuva njegovu svjetlost u svojoj čarobnoj kutiji i pomoću nje baca čini).

Rimske misterije Mitre

Zašto se miješaju kultovi vatre i sunca? U knjizi Civilization studies,poljskog naučnika Feliksa Konceznyja ,navodi se zanimljiv primjer nastao izučavanjem različitih plemena koji je neke teoretičare(Erazm Majewski,primjerice)naveo na tvrdnju da se ljudska povijest dijeli na dva osnovna dijela;razdoblje prije vatre i razdoblje poslije vatre.
Sunce je prvi element štovan od ljudi(nakon vjere u umrle pretke i duhove koja se smatra prvim dosad otkrivenim oblikom religioznosti) i sasvim je jasno zašto.Vatra je drugi.Pojavom vatre,čovjeku se čini da je dio sunca u njegovim rukama.Zvijeri se boje vatre,čovjek se počinje osjećati moćnim,dim rastjeruje komarce i kukce koji prenose bolesti,na vatri se peče meso što čini prehranu zdravijom,vatra rasvjetljuje mrak,što umanjuje jedan od prvobitnih ljudskih strahova,strah od tame.Mit o ukradenom božjem plamenu samim time može biti mnogo stariji nego što većina naučnika tvrdi,a i miješanje kulta sunca s kultom vatre,što potvrđuje mogućnost kulta Mitre kao sinkretičkog kulta koji je nastao spajanjem različitih kultova,a jedan od njih je mogao biti kult Vatronoše.

Rimski kult Mitre,najrazvijeniji u doba cara Augusta,usprkos svojem perzijskom podrijetlu, znanstvenici se jednoglasno slažu,bio je produkt grčko-rimske kulture,a istočnjačko ime služilo je samo kao paravan,jer se o ovakvim kultovima na istoku ne mogu pronaći apsolutno nikakvi tragovi.

Mitrin je hram sakrivena,često podzemna spilja koja se znala nalaziti ispod drugih hramova koja je oblikovana kao grobnica,a prikazi Mitre uključuju njegovo ubijanje bika koji simbolizira neznanje od čije krvi niču mnoge stvari koje pomažu čovječanstvu u razvoju(nema nikakve veze sa sličnim mitom u zoroastrizmu čije se značenje u potpunosti razlikuje),te njegova dva utjelovljenja od kojih jedan drži baklju prema gore,a jedan prema dolje,Cautes i Cautopates. Životinje koje ga prate su zmija,škorpion pas.(Mitra prema legendi izvire iz stijene s bakljom prosvjete u ruci,a nazivaju ga prosvjetiteljem, nositeljem svjetlosti i sl.)

Njegovi kipovi pronađeni su na svim područjima rimske okupacije, uključujući i Veliku Britaniju koja ga prikazuje kako drži Mač Istine i Baklju spoznaje, okružen zodijačkim znakovima.

Astronomija (Sunce i Venera)

Što se tiče astronomije,Mitra je također povezivan s Orionom,ali prema Herodotu,on je jedno od božanstava vezanih za jutarnju zvijezdu. Misterija te jutarnje zvijezde zapravo potječe od vjerovanja starih naroda da postoje dvije, jutarnja i večernja zvijezda.Tek mnogo kasnije dolazi do saznanja da je u pitanju tek jedna zvijezda,tako u mnogim narodima ova planeta nosi imena više božanstava.U Indiji Shukra,u Mezopotamiji Ištar/Inanna,ali kod Grka,osim Afrodite, boginje ljubavi,također i Phosphoros, “svjetlonoša“.Bilo da se ovaj naziv uistinu i u mitologiji odnosio na Prometeja ili su mu ga samo Eshil i kasnije romantičari pripisali,unutar rimske kulture prihvaćen je kao takav i našao se među nadimcima Mitrinim. Ukoliko je ova hipoteza točna,zašto je Prometej još u pretkršćanskom Rimu štovan „undercover“? Je li možda u originalnoj verziji mitologije ishod njegovog i Zeusovog sukoba bio drugačiji nego u pjesničkim pričama ili ga je Zeus oslobodio, ali ipak zabranio da ga se štuje kao druge bogove,te su stoga ljudi svoje obrede bili primorani skrivati?Zašto stara Grčka ne poznaje niti jedan hram posvećen njemu?Odgovori na ova pitanja vjerojatno nikada neće biti pronađeni.

No,vratimo se drugim utjecajima na Mitrin kult i pogledajmo s kojim su ga sve potencijalnim božanstvima znanstvenici povezivali.

The worshippers of Mithras were divided into seven grades, each marking a stage of knowledge in the cult's mysteries. An initiate started as Corax (the Raven), then moved progressively through the stages of Nymphus (bridegroom), Miles (soldier), Leo (lion), Perses (Persian), Heliodromus (Runner of the Sun) before reaching the ultimate grade of Pater (Father). Each grade wore a costume and headmask to symbolize his grade. The mithraeum itself was arranged as an "image of the universe". It is noticed by some researchers that this movement, especially in the context of mithraic iconography (see below), seems to stem from the neoplatonic concept that the "running" of the sun from solstice to solstice is a parallel for the movement of the soul through the universe, from pre-existence, into the body, and then beyond the physical body into an afterlife.
It has been proposed by David Ulansey that, rather than being derived from Iranian animal sacrifice scene with Iranian precedents, the tauroctony is a symbolic representation of the constellations.[4] The bull is thus interpreted as representing the constellation Taurus, the snake the constellation Hydra, the dog Canis Major or Minor, the crow or raven Corvus, the goblet Crater, the lion Leo, and the wheat-blood for the star Spica, the name of which means "spike of wheat". Ulansey suggests that the two torch-bearers represent the two equinoxes, and that their crossed legs represent the two intersection points of the zodiac and the celestial equator that define the equinoxes. Ulansey argues that the tauroctony is an astronomical code symbolizing the precession of the equinoxes: the movement of the cosmic sphere, discovered by the Greek astronomer Hipparchus, which caused the spring equinox to move out of the constellation of Taurus (thus ending the "Age of the Bull").
Cumont hypothesized (since then discredited) that this imagery was a Greco-Roman representation of an event in Zoroastrian cosmogony, in which Angra Mainyu (not Mithra) slays the primordial creature Gayomaretan (which in Zoroastrian tradition is represented as a bull).
Cumont's hypothesis
'Mithras' was little more than a name until the massive documentation of Franz Cumont's Texts and Illustrated Monuments Relating to the Mysteries of Mithra was published in 1894-1900, with the first English translation in 1903. Cumont's hypothesis, as the author summarizes it in the first 32 pages of his book, was that the Roman religion was a development of a Zoroastrian cult of Mithra (which Cumont supposes is a development from an Indo-Iranian one of *mitra), that through state sponsorship and syncretic influences was disseminated throughout the Near- and Middle East, ultimately being absorbed by the Greeks, and through them eventually by the Romans.
Cumont's theory was a hit in its day, particularly since it was addressed to a general, non-academic readership that was at the time fascinated by the orient and its hitherto (relatively) uncharted culture. This was the age when great steps were being taken in Egyptology and Indology, preceded as it was by Max Müller's "Sacred Books of the East" series that for the first time demonstrated that civilization did not begin and end with Rome and Greece, or even with Assyria and Babylon, which until then were widely considered to be the cradle of humanity. Cumont's book was a product of its time, and influenced generations of academics
Further, no distinct religion of Mithra or *mitra had ever (and has not since) been established. As Boyce put it, "no satisfactory evidence has yet been adduced to show that, before Zoroaster, the concept of a supreme god existed among the Iranians, or that among them Mithra - or any other divinity - ever enjoyed a separate cult of his or her own outside either their ancient or their Zoroastrian pantheons."[10]
Other theories
Other theories propose that Mithraism originated in Asia Minor, which though once within the sphere of Zoroastrian influence, by the second century BCE were more influenced by Hellenism than by Zoroastrianism. It was there, at Pergamum on the Aegean Sea, in the second century BCE, that Greek sculptors started to produce the highly standardized bas-relief imagery of Mithra Tauroctonos "Mithra the bull-slayer."
The Greek historiographer Plutarch (46 - 127) was convinced that the pirates of Cilicia, the coastal province in the southeast of Anatolia, were the origin of the Mithraic rituals that were being practiced in the Rome of his day: "They likewise offered strange sacrifices; those of Olympus I mean; and they celebrated certain secret mysteries, among which those of Mithras continue to this day, being originally instituted by them." (Life of Pompey 24)
Beck suggests a connection through the Hellenistic kingdoms (as Cumont had already intimated) was quite possible: "Mithras — moreover, a Mithras who was identified with the Greek Sun god, Helios, which was one of the deities of the syncretic Graeco-Iranian royal cult founded by Antiochus I, king of the small, but prosperous "buffer" state of Commagene, in the mid first century BCE."[7]

Ulansey argues that the Mithraic mysteries began in the Greco-Roman world as a religious response to the discovery by the Greek astronomer Hipparchus of the astronomical phenomenon of the precession of the equinoxes-- a discovery that amounted to discovering that the entire cosmos was moving in a hitherto unknown way. This new cosmic motion, he suggests, was seen by the founders of Mithraism as indicating the existence of a powerful new god capable of shifting the cosmic spheres and thereby controlling the universe.
Another possible connection between a Mithra and Mithras, though one not proposed by Cumont, is from a Manichean context. According to Sundermann, the Manicheans adopted the name Mithra to designate one of their own deities. Sundermann determined that the Zoroastrian Mithra, which in Middle Persian is Mihr, is not a variant of the Parthian and Sogdian Mytr or Mytrg; though a homonym of Mithra, those names denote Maitreya. In Parthian and Sogdian however Mihr was taken as the sun and consequently identified as the Third Messenger. This Third Messenger was the helper and redeemer of mankind, and identified with another Zoroastrian divinity Narisaf.[13] Citing Boyce,[14] Sundermann remarks, "It was among the Parthian Manicheans that Mithra as a sun god surpassed the importance of Narisaf as the common Iranian image of the Third Messenger; among the Parthians the dominance of Mithra was such that his identification with the Third Messenger led to cultic emphasis on the Mithraic traits in the Manichaean god."[15]
Some commentators[16] surmise that the Mithraists worshipped Mithras as the mediator between Man and the supreme God of the upper and nether world. Other commentators,[who?] inspired by James Frazer's theories, have additionally labeled Mithraism as a mystery religion with a life-death-rebirth deity, comparable to Isis, or Persephone/Demeter, the cult of the Eleusinian Mysteries.
Kako se krađa vatre poistovjetila s krađom znanja
Mitovi semitskog podrijetla ne poznaju priču o krađi vatre, ali zato poznaju priču o ljudskoj krađi znanja koja je surovo kažnjena. Ovdje je u pitanju mitski ekvivalent prema drugom, semantičkom kriteriju. Kod Samaritanaca znanje je donio bog s donjim dijelom tijela kao u zmije, a u Starome Zavjetu zmija se pojavljuje kao Evina savjetnica u krađi Božjeg znanja. Zanimljivo, prvi put se ta životinja poistovjećuje sa Sotonom, Božjim neprijateljem čije je podrijetlo apsolutno nejasno ako se fokusiramo na Stari Zavjet,a vrlo slično mezopotamskim vjerovanjima o prvobitnoj srušenoj boginji ako kao izvor uzmemo Kabalu, tokom prvog stoljeća nakon Krista, točno u razdoblju kada ova vjera dolazi u doticaj s grčko-rimskom kulturom.
Kada kršćanstvo postaje dominantna religija carstva,tokom 4.st. pojavljuju se grčki prijevod (Septuaginta,3. st.) i napokon, rimska Vulgata, gdje se “Božji neprijatelj” vrlo konkretno definira,što za hebrejske spise ne možemo reći. Spominje se pod rimskim imenom Lucifer, svjetlonoša, te se smatra krivcem za krađu Božjeg znanja.
Zanimljivo,taj je anđeo prema legendama podučio ljude magiji, kovanju i mnogim drugim vještinama,a u makedonskim narodnim pričama zadržala se legenda da ih je naučio i iscijeliteljstvu. Zbog toga se izvori ljekovite vode u Makedoniji znaju nazivati i đavoljom vodom.

Dakle, grčko-rimska kultura dala je biblijskoj mitologiji pečat karakterističan za vjerovanja na području Europe koja su imala svoje varijante semitskih i indijskih mitova,ubacivši koncept boga junaka čovječanstva i Božjeg neprijatelja u novu vjeru, te ga postavivši, prirodno,nasuprot “novog spasitelja” koji je imao preuzeti njegovu ulogu. Prema analizi priča, taj je neprijatelj, bez ikakve sumnje, naš indoeuropski Prometej,koji je, ipak, stariji od Indoeuropljana.
Ovaj je mit sasvim logičan uzmemo li u obzir povijest homo sapiensa unutar koje možemo primijetiti da je svaki stupanj razvoja bio popraćen kataklizmom,boli ili katastrofom. Drevni su ljudi lako mogli zaključiti da se bogovi sve više ljute na njih što oni više toga otkrivaju.Možda je to prvi pravi duhovni mit čovječanstva,jer,vidjeli smo,svi ostali mitovi bazirani su na štovanju elemenata,prirode ili umrlih predaka.U stvaranju ovoga mita dolazi do prvog vidljivog pomaka ljudske svijesti prema apstraktnijoj sferi; čovjek uviđa odvojenost samoga sebe od Svemira,postaje samosvjestan,te se počinje doživljavati pomalo i kao opreka svemu ostalome.U njemu se javlja ideja spoznaje kao ključ opstanka i razumijevanja,pa i ublažavanja gnjeva svijeta oko sebe.Čovjek uistinu ustaje,dokida strah i počinje vjerovati u sebe.
Misterija Geoffreya Lelanda
Druga činjenica koja bi mogla poduprijeti teoriju o miješanju Mitrinog kulta s kultom Prometeja pričica je koju su znanstvenici mitolozi oduvijek smatrali krivotvorinom i produktom novog vala spiritizma 19.vijeka,a donedavno,i sama sam bila ovog mnijenja.U pitanju je simpatično djelce Geoffreya Lelanda, Aradia ili Vještičje evanđelje.
Sadržaj ove knjige jamačno jest gospodinova mašta,ali sama priča navodno potječe od nečega što je autoru uistinu ispričala jedna talijanska seljanka, Magdalena. Tako je Magdalena potvrdila da je bog Lucifer poslan ne bi li se borio protiv klasne nejednakosti na Zemlji(sjetimo se žrtvene gozbe i varanja Zeusa),a kao ženska boginja spominje se Dijana,što je do danas teško objašnjivo. Moguće da je greškom prijepisa ili prijevoda s grčkog Atena pretvorena u Artemidu,a psi kao svete životinje u kultu Mitre mogli su biti povezani s ovom boginjom ili je u pitanju naziv za Hekatu, s kojom vezu navješćuje i samo ime Aradia.
S ovim neobičnim religijskim fenomenom mogla bi biti povezana i slavenska ranokršćanska misterija bogumila.Bogumili se javljaju u Makedoniji i Bosni neposredno nakon pokrštenja Slavena, otprilike u 9.stoljeću, a njihova doktrina kazuje da je sav svijet koji vidimo, pa i ljude, zapravo stvorio Sotona, te da se stoga pravi vjernici moraju u potpunosti odmaknuti od svega što postoji.
Slaveni su dugo putovali sa Skitima, sam Konstantin Porfirogenet ih je s njima i poistovjećivao, te je itekako moguće da su neke koncepte preuzeli s područja istočnjačkih misterija. (Sjetimo se, putovali su i područjima Perzije). Mnogi bogumilski stećci sadrže simbole pentagrama koji je u Makedoniji tokom srednjega vijeka bio talisman protiv zlih sila, te simbole Amona-Ra, egipatskog boga sunca.
Na područjima oko Skopja, još u ranokršćanskim su se danima psi smatrali svetim životinjama, a Slavko Janevski u svojoj trilogiji govori o žrtvovanju pasa nabijanjem ili vješanjem na drvo ili stup koje naziva pasjim raspećem.
Drugi autor, Vlada Urošević, opisuje kultove održavane u podzemnim hramovima koje uključuju mladića koji ubija bika. Slučajnost ili? Teško je reći.
Kako se ova “hereza” našla u Provansi tokom 13. stoljeća, u obličju kultova koji su se nazivali albiženima ili katarima,teško je čak i nagađati. Lika iz romana Terra interior,koji je pod pseudonimom napisao sveučilišni profesor ovih prostora koji se i sam bavi takvim istraživanjima,iznenađen je što ga tragovi potrage za izgubljenim dijelom Porfirogenetovog spisa “O narodima” dovode do tajanstvenog srednjovjekovnog provansalskog trubadura.
Protiv ovih kultova sveti rat pokreće papa Innocent Treći, udarivši istodobno na Provansu i, zanimljivo, Carigrad. (Sjetimo se teorija koje kazuju o piratima na području Anatolije koji su štovali božanstvo u Rimu nazvano Mitrom.)
Vratimo se nakratko na nevjerojatnu teoriju Margaret Murray. Većina antropologa danas zna da je cjelokupna kršćanska demonologija zapravo varijacija na temu poganskih bogova.U imenima demona kriju se bogovi i boginje drevnih civilizacija,ali i imena i simbolika židovskog boga.(Za one koji ne znaju, antisemitizam nije izumio Hitler,već je u pitanju doktrina crkve još od srednjega vijeka kada su Židovi živjeli po getima, svakog im je trenutka po zakonu mnogih zemalja imovina mogla biti oduzeta te su se zbog toga često bili primorani baviti lihvarenjem,a svaki im je novčić puno značio.Također,tokom petnaestog,šesnaestog i sedamnaestog vijeka bili su na udaru inkvizicije,te masovno bježali prema Carigradu jer su Europom,osobito iberskim zemljama, bijesnili masovni pokolji i pljačke njihovog naroda.)

Ipak,pažljivi će izučavatelji kršćanske srednjovjekovne demonologije uvidjeti da se demonski oblik nekog božanstva često razlikuje od originalnog predloška,a ponekad s njegovim mitološkim značenjem gubi svaku vezu i davi se u perverznoj mašti izmučenih,isfrustriranih srednjovjekovnih vjernika i svećenika. Kako je onda moguće da se najozloglašeniji od njih, Lucifer,očuvao u svojem pozitivnom,prometejskom ruhu i to u samim talijanskim selima,praktički Vatikanu pred nosom? Gospodin Leland je sasvim sigurno imao bujnu maštu,ali prema onome što mu je o bogu Luciferu rekla seljanka Magdalena,mogu se uočiti tragovi antičke rimske religije.
Kako je moguće da je u devetnaestom stoljeću,u Italiji,nakon stoljetne inkvizicijske čistke mit o jednom od kršćanstvu najomraženijih božanskih koncepata uspio zadržati dio svojeg antičkog oblika,ako odbacimo svaku mogućnost postojanja tajnih religija koje su djelovale usporedo s kršćanstvom,i to vrlo organizirano?Ne kažem da se ta teza može dokazati sa sigurnošću, ali mislim da je potpuno odbacivanje nečeg takvog greška,te da se u podacima iz prošlosti mogu pronaći detalji sasvim dovoljni za sumnju.

za ovo ce mi trebati 3 dana da procitam, later, vidim, snasla si se