Fantastika jugoistočnog Balkana

Moj tekst s Gejdisa,muahahah

IKONE DEMONOLOGIJE I BARJACI POSTMODERNIZMA

Makedonska fantastika;

Slavko Janevski

Rođen 11. 01. 1920-te u Skopju, umro 2000. Poznat kao urednik mnogih književnih časopisa (Nov den, Sovremenost, Horizont) i iznimno raznovrstan pisac(pjesnik, prozaist, dramaturg).

Ovaj nevjerojatni fantastičar se, kako piše u jednom radu koji proučava njegova djela i mitske koncepte u njima, dosljedno pridržavao mota da se povijest jednog naroda ne doznaje isključivo kroz zapise i činjenice, već i kroz legende, mitove i priče, te da narodna predaja ima korijenje koji su dublji nego sam život. Shvaćanja mitologije kao "psihologije naroda" unutar čijih se metaforičkih koncepata kriju mišljenja, shvaćanja, društveni odnosi i društvena stratifikacija jednog naroda kao i svi fenomeni ljudske psihe, emocija i strahova, Slavko Janevski upotrebljava mitske koncepte i svojevrsnu mitopoetiku unutar svih svojih djela, čak i onih koji se ne bi mogli smatrati fantastikom.U njegovim pričama i romanima isprepliću se stvarnost i mitovi i to na taj način da se čini kako ne postoji ništa „realnije od mita, niti fantastičnije od stvarnosti“.(citat)Uviđajući u mitu ne samo povijesno-psihološku vrijednost, već svojevrsnu bezvremensku aktualnost, on, kao mnogi mitolozi, ističe važnost mitologije u suvremenom društvu i mogućnost da se mijenjanjem mitskih koncepata iz najranije kolektivne podsvijesti čovječanstva utječe na budućnost svijesti ljudskoga roda. Samim time, ne priklanja se ideji o degradaciji mitologije i njene suprotnosti s realizmom koja je trend ne samo u općenitoj, već i fantastičnoj književnosti, te se ne boji progovarati kroz ovaj najiskonskiji simbolizam ljudskoga roda koji je prapočelo svake umjetnosti i ljudske djelatnosti. Karakteristični elementi makedonske fantastike mogu se pronaći i u njegovom stilu, kao i u stilovima nekih drugih velikana književne fantastike, ali zanimljivo, voljela bih povući paralelu s makedonskim glazbenim darkwave/ gothic pokretom koji je započeo u 80-tima i predstavio se u nekoliko valova i danas poznatim bendovima kao što su Mizar, Anastasija, Kismet, Alexandria, Vermilion Deviate i sl. iz čije se poezije mogu iščupati svojevrsna zajednička svojstva unikatnog shvaćanja i izražavanja unutar područja fantastike karakterističnog za narod zemlje mojeg podrijetla:)

Izraženi elementi nadrealizma, ekspresionizma, miješanje osjetila, izrazito antropomorfiziranje prirode, sinestezija, te mitiziranje i mistificiranje izražavanja. Mitopoetika i prizvuk drevnog u stilu pisanja koji je gotovo religijsko-mističan, karakteristični naslovi priča koji zvuče ili kao nadrealističke složenice (Pasje raspeće, Mirakuli grozomore, Gospodar vječnog psa,Alkemijska ruža...) ili kao naslovi iznimno drevnih, starovremenskih djela. (Slovo o zmiji, Legije svetog Adofonisa...)te korištenje staroslavenskih izraza i anahronizama u samom stilu pisanja.

(Primjeri; …tvojta duša gladna e za šepot…tolku slepi oči za pogled žedni se…taa se smee kako zorite nebudni…nišani gore v nebo i zamolkni vo tišina…gradot e nem na moite povici…stanavme lovci na nevidlivi zborovi, istekuvam…)

Tvoja duša gladuje za šaptom...toliko slijepih očiju žeđa za pogledom... ona se smije poput nebudne zore...nišani gore u nebo i umukni u tišinu...grad je nijem na moje povike...postali smo lovci na nevidljive riječi, istječem...Mizar

Vermilion Deviate; (ostanav da igram so kapka svetla noќ, vo gradot na ludite…ostao sam da se igram s kapljom svijetle noći u gradu ludih...)

(…v crvjalnik sušt ne spušti sred zmiji i škorpiji- Anastasija)

(Na rekah vavilonskih...)

S. Janevski; (prijevod B. Pavlovskog)

Ratnici ostaviše svoje oči na bojištu i svatko se s po jednim ugojenim orlom na tjemenu naseli kraj dvaju jezera...

S neba padaše snijeg poput prhuti s divovske glave bez ušesa, led sa zubima lasice kidaše maglene žile...

Pod beživotnim žilama oborena stabla sklonio se očaj i sazidao crnu kulu od svojih uspomena.


Susreo je i prepoznao čarobnjaka koji mu je svezao snove u uzao, odveo ga na nepostojeću kulu te ga strmoglavljivao u bezdane agonije. Čarobnjakove oči izgledale su kao dvije sklupčane zmije.
Mogle su skočiti s lica sa stotinama bora i zariti mu zube u grlo.
Zanimljivo, dok je hrvatska moderna fantastika, počevši od fantastičara 70-tih iznimno popularno-suvremeno pisana,( što je nastavljena tradicija i hrvatskog fantasyja ), dakle, zapadni Balkanci pišu lokalnim, vulgarnim, modernim i popularnim jezikom, priče su ili iznimno suvremene tematike ili prepjevi sadržaja stranih djela ovog žanra, makedonski fantastičari njeguju arhaično, mitološko i gotovo religijsko pisanje s izraženim elementima ekspresionizma, nadrealizma i mitopoetike.

Poznatija djela S. Janevskog ; Trilogija Mirakuli grozomore,(Legije svetog Adofonisa, Pasje raspeće, Čekajući kugu) Čudotvorci, Iza tajnih vrata, Devet kerubinovih stoljeća...

Trilogija Mirakuli grozomore pripovijest je o četrnaestom stoljeću u makedonskom selu Kukulino,(koje se nalazi na pupku Zemlje)viđena kroz oči vampira Borčila.U prvoj knjizi selo opsjedaju legioni Sv.Adofonisa koji je navodno štakorski vođa(knjiga počinje s najezdom štakora) utjelovljen u ljudskome tijelu i njegove žene vještice Rahile.U sljedećih stotinu godina,osim Kuge,selo će iznenaditi i prodor Osmanlija na makedonski teritorij.Promatrajući zbivanja,Borčilo se prisjeća i svojeg života.Već je stoljećima vampir, sudjelovao je u gusarskim pohodima i putovao svijetom.Iako su okviri pripovijesti geografski i povijesno točni,priča je ipak smještena u mitski krajolik, viđena kroz oči nemrtvog pripovijedača,što nameće pitanje je li Makedonija o čijoj povijesti priča Janevski uistinu ova koju ljudi našega svijeta poznaju ili možda neka alternativna, paralelna fantazmagorija?

Vlada Urošević (1934- )

Autor kojeg volim nazivati balkanskim Borgesom, profesor na Filozofskom fakultetu u Skopju, predavao i na pariškoj Sorbonni. Osim književnošću, bavio se i književnom kritikom i esejistikom. (Njegova teoretičarska knjiga o fantastici; Demoni i galaksije), pisao je romane, priče, pjesme, putopise, eseje i znanstvene radove.

Djela; Znaci, Lov na jednoroge, Okus bresaka, Dvorski pjesnik u stroju za letenje, Aldebaran, Mitska os svijeta, Demoni i galaksije, Sanjač i praznina, Hipnopolis...

Njegov roman Okus bresaka njegovo je najpoznatije djelo.U pitanju je priča pisana jezikom pripovjedača,(mladića i djevojke koji se nikada ne upoznaju,iako imaju osjećaj da se oduvijek znaju,)koji imaju vrlo zanimljivu percepciju stvarnosti. Zapravo,gotovo da se poistovjećuju sa zemljom,vremenom i bogovima.Završetak romana gdje arheolog primjećuje da je djevojčin lik iznimno sličan liku na kovanici koju su pronašli, možda i sugerira nešto slično.

Priče makedonske fantastike priče su koje pokazuju stanovitu sličnost s opusom Borgesa i Lorda Dunsanyja. U kojima Prilika i Sudbina igraju šah s figurama bogova, susreću se ljudi iz različitih vremena, Rimbaud pronalazi egipatsku kulu s čijeg se vrha vidi svijet, a nepoznati pjesnik prodire u svijest kule razrušene od Saracena u kojoj se uvijek ponavlja isti prizor njihovog napada, duhovi oslijepljenih Samuilovih vojnika vraćaju se svakih deset godina na Belasicu ne bi li uz pomoć cvjetova ivanjskog cvijeća progledali, ohridske ikone sadrže kabalističke i hermeneutičke magijske simbole, dok Amerikanci lete iznad Balkana tokom Drugog rata, u makedonskoj zabiti se odigrava ritual kulta Mitre u ostacima drevnog hrama, vampiri i alkemičar Calid ibn Yazid imaju veze s potresom 1963., vračara uzgaja drvo u čijem se korijenu nalazi po jedno srce mrtvih,prelijepa boginja Sotona krije se iza ikona bogorodice u pravoslavnim crkvama, a na kostima kitova nalazi se poruka o tajni Atlantide...

Neki noviji pisci fantastike zastupljeni u zbirci profesora B. Pavlovskog, antologije makedonskih fantastičnih priča "Gospodari labirinta" (koja mi je poslužila za podatke o bibliografiji i biografiji pojedinih pisaca;) Bogomil Đuzel, Ljiljana Beleva, Gordana Mihailova-Bošnakoska, Zoran Kovačevski, Vase Mančev, Katica Ćulavkova, Aleksandar Prokopiev, Kim Mehmeti...

Ono što je vrlo zanimljivo u makedonskoj književnosti jest zapravo apsolutni nedostatak fantasyja.Uistinu, niti ja niti moji prijatelji koji ondje žive nisu čuli za makedonsku tipično fantasy knjigu.Jest da poznajem djevojku koja trenutačno piše fantastični roman,ali u pitanju je također pripovijest o Makedoniji negdje oko 19./20. stoljeća,no s okvirnim konceptima slavenske mitologije prožete narodnim običajima. Ono što ovdje imamo jest fascinantan primjer „autentičnog fantastičnog izražaja“ koji se odbija mjeriti prema stranim nametnutim kriterijima.Kako sada stvari stoje,Makedonija nema namjeru dati svoju verziju Tolkiena ili Martina.Na svu sreću!

Srpska fantastika

Milorad Pavić je rođen 15. 10. 1929. u Beogradu. Poznati srpski prozni pisac, povjesničar srpske književnosti 17-19. vijeka, stručnjak za barok i simbolizam, prevoditelj Puškina i Byrona, profesor univerziteta. Član je Srpske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. godine. Preveden na mnoge svjetske jezike i nominiran za Nobelovu nagradu, Pavić je jedan od poznatijih jugoslavenskih fantastičara u svijetu. Njegova supruga Jasmina Mihajlović također je spisateljica,a od nje sam pročitala samo izvrsnu kratku priču „Tri stola“ objavljenu u zajedničkoj knjizi koju je izdala sa suprugom pod nazivom „Dve kotorske priče“.

Bibliografija; Gvozdena zavesa,Konji svetoga Marka,Duše se kupaju posljednji put,Predio slikan čajem,Unutrašnja strana vjetra,Posljednja ljubav u Carigradu…

Njegovo najpoznatije djelo kojim je stekao svjetsku slavu jamačno je roman Hazarski rečnik.Ovaj roman,pisan kao rječnik,tj. leksikon, sastoji se od tri dijela,tj. izvora o neobičnom narodu Hazara; kršćanskog, židovskog i islamskog jer sve su tri religije slale delegacije u svrhu privlačenja Hazara(s originalnom religijom lovaca na snove princeze Ateh),na svoju vjeru.Sekta lovaca na snove predvođena besmrtnom princezom koja je izgubila tjelesni spol,bavi se lovom na elemente koji se ponavljaju u snovima određenih ljudi ne bi li ponovno,sakupivši te elemente,ujedinili i rekonstruirali tijelo prvog bespolnog čovjeka koji je držao ulogu anđela iznad serafina (prisutni kabalistički motivi,kao i kod Borgesa i Uroševića).


Ovaj je roman pisan u duhu postmodernističke fantastike,što znači da se sastoji od mnoštva kvazi-povijesnih,ali uvjerljivih podataka, uvrnute mitologije i gotovo bizarnih,nadnaravnih preokreta,a podaci koji izostaju unutar jednog od tri dijela rječnika, odgonetavaju se u drugom. Također,postoje muška i ženska verzija knjige koje se razlikuju tek u jednom sitnom dijelu koji se preklapa i nadopunjava nakon što se pročitaju obje verzije tog djelića. Radnja je smještena u razdoblju od 1689 do 1982.

Moram priznati da je ovaj roman najduže djelo postmodernističke fantastike koje sam ikada čitala jer je uistinu poprilično teško zadržati taj duh neočekivanosti i miješanja stvarnosti na „duge staze“,što je vjerojatno razlog kratkoće većine djela ovoga žanra.Ono što bi se vrijedilo istaknuti kao upozorenje ljudima nenaviklima na ovakav tip fantastike jest da postmodernistička fantastika NIJE fantasy.Nikada ne obrađuje teme borbe dobra i zla,povijesne avanture kraljeva,ratnika ili njihove dvorske i političke spletke.

Postmodernistička fantastika bavi se temama kao što su propitkivanje stvarnosti,izvrtanje povijesno-religijskih činjenica u filozofske, socijalne ili jednostavno maštovite svrhe.Elementi fantastike najčešće su u obličju mitološke,metaforičke simbolike,često bizarni, nadrealistični i ekspresionistički .Ako ste slučajno došli do nekog od ovih djela i nije vam se nimalo svidjelo,što je moguće ako ne spadate u kategoriju ljudi koji su toliko čitali fantasy da im je dozlogrdio, vratite knjigu natrag na police i okrenite se ponovno fantasyju.Za nekoliko godina,kada pročitate još gomilu fantasyja i shvatite da epic, heroic, historic i sve ostalo,nakon što pročitate dovoljno količine raznih autora uglavnom postane vrlo predvidljiv i uobičajen,ponovno se vratite postmodernizmu. Tko zna,možda ćete tada biti vrlo zahvalni na postojanju ovog žanra.Ljepota ove vrste fantastike jest u tome da bez obzira koliko različitih autora pročitate (Borges, Chesterton, Eco, Angela Carter, Janevski, Urošević, Pavić), svaki od njih iskombinirat će svoje mitološko-povijesno-osobne elemente na posve svoj i uvijek iznova nepredvidljiv način,baš kao što svaki čovjek,iako dijelimo naizgled istu stvarnost,posjeduje svoj specifičan pogled na nju i sve ono što nas okružuje.

Borislav Pekić

"Svijet malih ljudi na velike istine nikad nije spreman. Čak i papa bi se smrtnički uplašio ako bi mu se dokazalo postojanje boga." (Bjesnilo)

"Kad čovjek ostane u mraku, ne traži onoga ko je ugasio svijeću, nego drugu svijeću." (Bjesnilo)

"Ogledalo je manje tu da nam pokaže ono što je ispred njega koliko da sakrije ono što je iza njega." (Atlantida)

"Apsolutna sloboda moguća je jedino van razuma, u ludilu. Samo u ludilu sve je moguće." (Atlantida)

"Čovjek uvijek radi protiv sebe. To je u njegovoj prirodi." (Atlantida)

Borislav Pekić rođen je 4.2. 1930. u Podgorici(Crna Gora),a umro u Londonu 1992.

Bibliografija; Vreme čuda,Besnilo,Atlantida,Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, Zlatno runo,Novi Jerusalem,Godine koje su pojeli skakavci…

Tematika kojom se bavi zanimljiva je kombinacija povijesti, trilera i fantastike.U Atlantidi obrađuje tematiku u kojoj pravi ljudi dolaze upravo s tog mitskog kontinenta i imaju nadnaravne moći,ali većina ljudi našega svijeta zapravo su androidi s programiranim čipovima u glavi,dok su pravi ljudi, Atlantiđani, vrlo malobrojni i rasuti po svijetu.

Iako to nije njegovo najpoznatije djelo,jedino što sam od njega uspjela pročitati jest zbirka pripovjedaka Novi Jeruzalem. Podijeljena je u pet cjelina koje predstavljaju elemente (vatru,vodu,zemlju,zrak i metal), a svakom su elementu pridruženi tipovi ljudskih duša koji su predstavljeni prototipom glavnih likova.Tako je prva priča o Solunskom umjetniku u srednjem vijeku,druga o engleskom inkvizitoru 17.st,treća o pisaru smaknuća francuske revolucije,četvrta o beogradskom pjesniku nakon Drugog rata,a peta o znanstveniku futurističke zajednice u kojoj su ljudi programirani i nema prijestupa ni nezadovoljstva. Sve priče povezuje ispreplitanje istih okolnih elemenata, odnosno,predmeta koji se ponavljaju kroz njihov interijer,snove ili vizije.

ne postoji ništa „realnije od mita, niti fantastičnije od stvarnosti“

najlegendarnija recenica