ova e tekst kopiran od Thordiss Volsung/Vargaskinn (sestra mi) i mnogu ubavo gi opisuva ranite pocetoci na fantasy, pa da ne tropam gluposti, ke napravam samo copy-paste na eden odlicen tekst. Se nadevam ke go razberete. 
RANI DANI FANTASYJA
(kratki osvrt na začetak fantasyja i pionire žanra)
Ovakav je tekst itekako potreban jer ono što me do dana današnjega
nije prestalo šokirati u razgovorima s obožavateljima fantasyja jest nepoznavanje začetaka. Većina obožavatelja , zanimljivo, misli da je fantasy započeo s Tolkienom, a čak i sama imena pionira žanra, a kamoli djela, posve su nepoznati našem fantasy svijetu. Da bih dočarala situaciju, pokušajte si zamisliti da netko tko je obožavatelj stare rock muzike nikada nije čuo za Doorse, Led Zeppelin i tome slično. Pa, da mi se ne bi više događalo da u krugovima fantasy freakova spomenem da je moj omiljeni pisac Lord Dunsany i dobijem izraze lica kao da sam izgovorila nešto na staro-perzijskom, molim vas, obratite pozornost na ovo što slijedi;)
Dakako,literatura s fantastičnim elementima prisutna je kroz srednjovjekovne epove,od onih nacionalnih i anonimnih kao što su Beowulf, Kalevala, ,Saga o Nibelunzima(Volsunzima), Edda, Gilgameš itd., pa kroz kasnija umjetnička djela kao što su Sanazzarova Arcadia, Tassov Oslobođeni Jeruzalem, Danteova Božanstvena komedija, Rabelaisov Gargantua i Pantagruel i da ne nabrajam dalje,svi ste čitali lektire(barem iz Vodiča.). No, ono što nazivamo fantasyjem počelo je otprilike ovako:
Dveri fantasyja zacijelo su odškrinuli romantičari, što je, svakako, općepoznata činjenica, i to ne isključivo horror majstor E.A.Poe, već i Mary Shelley (Frankenstein), Bram Stoker (Dracula), Hoffman (Đavolji eliksiri)...
No, međutim, u pitanju su romani koji graniče s natprirodnim, ali domena je još uvijek u ljudskome svijetu, tako da bismo ih prije mogli nazvati horror pričama ili gotičkim romanima (čiji su ipak najznačajniji protagonisti gospođa Ann Radcliffe (The Italian, Mysteries of Udolpho) , Mathew Gregory Lewis (The Monk) i William Beckfort (Vathek)). To su priče koje govore o ljudima koji se susreću s duhovima, utvarama, demonima i čudovištima, a naglasak je vrlo često na izmučenom psihičkom stanju junaka koji su mnogo češće ženskog nego muškog spola. Sada bih se mogla razvezati o razlozima zašto je u devetnaestom stoljeću fantastika žanr koji najviše čitaju i pišu žene, no to bi već bila feministička rasprava o položaju ženskog duha koji može stvarati samo čudovišni, izmišljeni svijet u želji da pobjegne od ropskog položaja i da isturi van sve negativne i potisnute emocije i povijest čijem stvaranju nije prisustvovala, ali to je već druga tema koje ću se možda jednom i dotaći.
Gotički roman prisutan je i u Skandinaviji, u djelima pisaca poznatim pod nazivom gotisti koji inspiraciju crpe iz skandinavske mitologije, a predvodnici su im Karen Blixen, začetnica skandinavske moderne fantastike, poznatija pod pseudonimom Isak Dinesen, te kasniji realist Jonas Lie ( Trold-Čudesne pripovijesti sa sjevernih mora, Finska krv…), kasnije i nobelovka Selma Lagerlöf (Saga o Gösti Berlingu…)koja je pisala i dječje priče. S njom se može usporediti i naša Ivana Brlić-Mažuranić.
William Blake, ( Marriage of Heaven and Hell, Songs of Innocence and Experience…), doduše, piše svoju mitologiju, ali u stihovima i poeziji. On je engleski predromantičar koji zajedno s J.McPhersonom ( Ossian) navješćuje romantizam i mitopoetiku. Ni ostali romantičari nisu imuni na mythopoeiu. S.T.Coleridge piše Christabel, Pjesmu starog mornara i Kublaj-kana, J. Keats Lamiu, Le Belle Dame Sens Merci, Endymiona i dr. , a lord Byron slovi kao autor prvog modernog vampirskog romana. I engleski realizam nastavlja tradiciju fantastičnih i spiritističkih elemenata u romanima, tako da se atmosfera fantastike, mistike i strave može naći u romanima sestara Bronte (osobito u Orkanskim visovima). Biografija karizmatičnih sestara svjedoči da su sve tri pisale priče o svojim izmišljenim kraljevstvima i njihovim dominantnim kraljicama, Emilijinoj zemlji Gondoliji i Charlottinoj Angriji (već sam napomenula da je fantastika bila iznimno popularna u žena. ) Možda bi još valjalo spomenuti H. Jamesa i njegov Okretaj zavrtnja.
Sada malo zanimljivosti i dokaz da nije društvo posve bez razloga osudilo fantasy kao đavolje djelo
Već u samome početku popularizacije fantastike, tj. romantizmu, mogu se naći tragovi otklanjanja od tradicionalnog kršćanstva i osnivanje „đavoljeg kulta“ unutar fantastične literature. Dok njemački romantičari poput Goethea i Hoffmana još uvijek đavla tumače kao negativan lik, engleski romantičari uspoređuju ga s Prometejem, simbolom ljudske inteligencije, sumnje i želje za znanjem i tumače kao junaka, utjelovljenje slobode, revolucije, umjetnosti i iznimno snažnih, razornih emocija. Tu je priču već nehotice pokrenuo J. Milton, opisavši u Izgubljenom raju lik Satana koji je svjestan inferiornosti u odnosu na Boga, ali se ipak buni jer je ljubomoran na čovjeka. On želi biti poput njega, imati slobodnu volju, te vođen osjećajima i strašću napada bez razmišljanja o posljedicama, zapravo, usprkos njima. Romantičari prihvaćaju taj koncept te se druga generacija engleskih romantičara proziva sotonskom školom (Byron, Shelley, Keats), a javlja se i popularni romantičarski prototip glavnoga lika, tzv. demonski heroj koji u realizmu prelazi u suvišnog čovjeka. Ženski se spol također uspoređuje i poistovjećuje s đavlom. Tako se u njemu prepoznaje Frankenstein koji je u prenesenom značenju zapravo žena i njena uloga u društvu u kojem je inferiorna i lišena stvaranja, te samu sebe percipira kao čudovište. Slični koncepti javljaju se i kasnije, pa čak i u djelima jednog od Inklingsa, najbližeg Lewisu i Tolkienu, gospodina Charlesa Williamsa.
Sredinom 19.stoljeća, zbiva se prvi veliki preokret. U Engleskoj izlazi roman siromašnog učitelja Georgea MacDonalda, pod imenom „Phantastes“ koji zbunjuje teoretičare književnosti. Ima elemente bajke i mita, događa se u Vilinzemlji, ali je podugačak i kao da nije isključivo za djecu. Bez sumnje, teoretičari odlučuju da se ta knjiga mora svrstati u posebni žanr koji je godine 186* službeno dobio ime „fantasy“. Neobičnom se žanru pridružuje i osoba poznata kao jedan od začetnika art nouveaua u Engleskoj i umjetnosti prerafaelita; svestrani umjetnik William Morris, poznat po romaniziranim verzijama nordijskih mitoloških priča i saga (Volsunga saga, skandinavska verzija onoga što je svijetu od 12. stoljeća postalo poznato kroz kristijaniziranu njemačku verziju priče; Saga o Nibelunzima).
Njegovi fantastični romani događaju se u svijetu sličnom skandinavskom Midgardu (Beyond the Woods We Know, The Orb at the World's End…),a piše i svojevrsnu socijalističku utopiju(News From Nowhere).
Međutim,tek 1904. dolazi do preokreta i začetka onoga što se danas smatra fantasyjem. Irski pisac, poznat kao Lord Dunsany, izdaje zbirku „The Gods of Pegana“, koja je prvo prozno djelo koje se u potpunosti događa na drugom svijetu i opisuje autorovu osobnu mitologiju. Slijede njegove druge zbirke; „Time and the Gods“, „The Sword of Welleran“, The Book of Wonder, roman „King of Elfland's Daughter“…itd. „Gospodar“ Dunsany itekako skreće pažnju javnosti na novi žanr, a njegov jezik ostaje ovjekovječen ne samo u djelima pisaca koji su došli nakon njega, već i u općeprihvaćenim frazama tipičnim za fantasy izražavanje koji se, između ostalog, mogu pronaći i u lyricsima metal glazbe. Njegov prekrasni jezik, smatran u teoriji engleske književnosti jednim od najljepših anglo-saksonskih jezično-stilskih izražaja, stavlja se uz bok Shakespearu, a pojavljuje se i termin poznat u britanskoj književnoj teoriji kao danzanijevski stil.
Otprilike istodobno s Dunsanyjem javlja se William Hope Hodgeson,
koji, nažalost, tragično pogiba u Prvom svjetskom ratu godine 1917,
za sobom ostavivši zbirke „ The Nightland“ i „The House at the Borderland“
Nešto kasnije javlja se još jedan majstor pretežno kratkih fantastičnih priča, G.K.Chesterton (The Poet and the Lunatics, The Man Who Was Thursday, A Second Childhood…)
Prvi val fantasyja u koji se ubrajaju svi dosad navedeni autori naziva se mythopoeia, a obilježja su mu bavljenje mitologijom, religijom, odnosom ljudi i bogova, problematikom ljudske duše, paralelnim postojanjima i svjetovima. Autori najčešće opisuju ili stvaranja svjetova i njihova božanstva ili ljude koji kasnije, kroz povijest našega svijeta dolaze u doticaj s nečim božanskim što im mijenja život i percepciju. Nadrealizam,simbolizam i bizarnost su vrlo prisutni kao i neočekivani obrati i smjele filozofske teorije, elementi komparativne mitologije i sociologije religije.
Sljedeći se preokret zbiva u 20-tim godinama 20-tog vijeka i to istodobno masovnije u Engleskoj i Americi, a pojedinačno i u drugim europskim zemljama. Začetak je to heroic fantasyja i fantasyja koji se bavi povijesnim temama, te je smješten u neko postojeće povijesno razdoblje. U ovoj prvoj skupini valja spomenuti E.R.R. Eddisona i njegov „The Worm Ouroboros“ koji je možda najbliži današnjem stereotipu fantasyja; događa se na drugom svijetu, a likovi se bore u ratovima, te idu na opasna putovanja, F.Pratta; „The Well of the Unicorn“ koji prati život hrabre družine junaka, a setting je sličan srednjovjekovnoj Skandinaviji, te Evangeline Walton koja je napravila odličnu prilagodbu zbirke velških mitova poznate pod imenom Mabinogion, a obrađuje ranu povijest i mitologiju Britanije. Tih godina također Robert E.Howard piše cikluse avantura poznatog „Conana“ i „Crvenokose Sonje“. Mythopoeia se povlači i ostavlja mjesto novoj tematici ovakvih priča; povijesti nekog drugog svijeta koji je sličniji našem nego svjetovi mythopoeie, te u kojem se nekoliko junaka bori protiv zlikovaca koji žele osvojiti njihovu zemlju.
U ostalim zemljama odaziv ovakvom načinu pisanja je mnogo manji, ali ne i beznačajniji. Osebujni Argentinac Jorge Luis Borges još uvijek brani mythopoeiu, a svojim bizarnim fantastičnim pripovijetkama utemeljuje podvrstu fantastike poznatu kao magijski realizam.
Nakon Drugog svjetskog rata pojavljuju se popularni Inklingsi koji, zahvaljujući nadolazećem post-ratnom razdoblju i kasnijem hipi pokretu, te promjeni i revoluciji mladenačke svijesti slične onoj u razdoblju romantizma, postaju najslavniji fantasy pisci ikad.
J. R. R. Tolkien, čiji su Silmarillion, Lost Tales, Lost Road i druga manje poznata djela možda posljednji uzdah mythopoeie kojoj je ovaj čovjek bio vjeran, usprkos naginjanju epskoj fantastici. Nakon njega, ostali pisci preuzimaju epski, ali ne i mitološki dio, te s pravom smatram Tolkiena ne prvim piscem novog fantasyja, već posljednjim pravim bardom mythopoeie koja nakon njega većinom pada u zaborav i u sjenu sve većeg ulaska u opisivanje povijesnih detalja, dvorskih spletki i ratova. Mogli bismo reći da se fantasy roman nakon ere Inklingsa sve više približava povijesnom ili realističnom, pa čak i naturalističkom romanu.
C.S.Lewis (Chronicles of Narnia, Out of the Silent Planet…) i Charles Williams(The Masque of the Manuscript, War in Heaven, Taliessin Through Logres, Witchcraft, The Region of the Summer Stars…), autor upoznat s radovima okultnih pjesnika Golden Dawna; A. Crowleyem i W. B. Yeatsom.
U našim se krajevima(mislim na Balkan) fantastika pojavljuje u razdoblju od 40-tih godina 20.stoljeća. Izražaj najbliži Luisu Borgesu, pa čak i samom Lordu Dunsanyju, može se naći u makedonskoj fantastici, kod autora Slavka Janevskog( Iza tajnih vrata, Mirakuli grozomore…) i Vlade Uroševića (Lov na jednoroge, Demoni i galaksije…), no kako planiram napisati poseban esej o makedonskoj fantastici, neću se ovdje previše osvrtati na njih. Srpski i hrvatski fantastični izražaj javlja se masovnije u 70-tima i prilično se razlikuje od makedonskog.Na ovu temu bi se također mogao napisati poseban rad.S obzirom da svi više-manje znaju kako je dalje tekao razvoj žanra i koji pisci i stilovi danas vladaju njime, mislim da bih ovime mogla završiti ovaj kratki pregled povijesti ranog fantasyja, s naglaskom na razdoblju koje volim nazivati predtolkienovskom erom.
RANI DANI FANTASYJA
(kratki osvrt na začetak fantasyja i pionire žanra)
Ovakav je tekst itekako potreban jer ono što me do dana današnjega
nije prestalo šokirati u razgovorima s obožavateljima fantasyja jest nepoznavanje začetaka. Većina obožavatelja , zanimljivo, misli da je fantasy započeo s Tolkienom, a čak i sama imena pionira žanra, a kamoli djela, posve su nepoznati našem fantasy svijetu. Da bih dočarala situaciju, pokušajte si zamisliti da netko tko je obožavatelj stare rock muzike nikada nije čuo za Doorse, Led Zeppelin i tome slično. Pa, da mi se ne bi više događalo da u krugovima fantasy freakova spomenem da je moj omiljeni pisac Lord Dunsany i dobijem izraze lica kao da sam izgovorila nešto na staro-perzijskom, molim vas, obratite pozornost na ovo što slijedi;)
Dakako,literatura s fantastičnim elementima prisutna je kroz srednjovjekovne epove,od onih nacionalnih i anonimnih kao što su Beowulf, Kalevala, ,Saga o Nibelunzima(Volsunzima), Edda, Gilgameš itd., pa kroz kasnija umjetnička djela kao što su Sanazzarova Arcadia, Tassov Oslobođeni Jeruzalem, Danteova Božanstvena komedija, Rabelaisov Gargantua i Pantagruel i da ne nabrajam dalje,svi ste čitali lektire(barem iz Vodiča.). No, ono što nazivamo fantasyjem počelo je otprilike ovako:
Dveri fantasyja zacijelo su odškrinuli romantičari, što je, svakako, općepoznata činjenica, i to ne isključivo horror majstor E.A.Poe, već i Mary Shelley (Frankenstein), Bram Stoker (Dracula), Hoffman (Đavolji eliksiri)...
No, međutim, u pitanju su romani koji graniče s natprirodnim, ali domena je još uvijek u ljudskome svijetu, tako da bismo ih prije mogli nazvati horror pričama ili gotičkim romanima (čiji su ipak najznačajniji protagonisti gospođa Ann Radcliffe (The Italian, Mysteries of Udolpho) , Mathew Gregory Lewis (The Monk) i William Beckfort (Vathek)). To su priče koje govore o ljudima koji se susreću s duhovima, utvarama, demonima i čudovištima, a naglasak je vrlo često na izmučenom psihičkom stanju junaka koji su mnogo češće ženskog nego muškog spola. Sada bih se mogla razvezati o razlozima zašto je u devetnaestom stoljeću fantastika žanr koji najviše čitaju i pišu žene, no to bi već bila feministička rasprava o položaju ženskog duha koji može stvarati samo čudovišni, izmišljeni svijet u želji da pobjegne od ropskog položaja i da isturi van sve negativne i potisnute emocije i povijest čijem stvaranju nije prisustvovala, ali to je već druga tema koje ću se možda jednom i dotaći.
Gotički roman prisutan je i u Skandinaviji, u djelima pisaca poznatim pod nazivom gotisti koji inspiraciju crpe iz skandinavske mitologije, a predvodnici su im Karen Blixen, začetnica skandinavske moderne fantastike, poznatija pod pseudonimom Isak Dinesen, te kasniji realist Jonas Lie ( Trold-Čudesne pripovijesti sa sjevernih mora, Finska krv…), kasnije i nobelovka Selma Lagerlöf (Saga o Gösti Berlingu…)koja je pisala i dječje priče. S njom se može usporediti i naša Ivana Brlić-Mažuranić.
William Blake, ( Marriage of Heaven and Hell, Songs of Innocence and Experience…), doduše, piše svoju mitologiju, ali u stihovima i poeziji. On je engleski predromantičar koji zajedno s J.McPhersonom ( Ossian) navješćuje romantizam i mitopoetiku. Ni ostali romantičari nisu imuni na mythopoeiu. S.T.Coleridge piše Christabel, Pjesmu starog mornara i Kublaj-kana, J. Keats Lamiu, Le Belle Dame Sens Merci, Endymiona i dr. , a lord Byron slovi kao autor prvog modernog vampirskog romana. I engleski realizam nastavlja tradiciju fantastičnih i spiritističkih elemenata u romanima, tako da se atmosfera fantastike, mistike i strave može naći u romanima sestara Bronte (osobito u Orkanskim visovima). Biografija karizmatičnih sestara svjedoči da su sve tri pisale priče o svojim izmišljenim kraljevstvima i njihovim dominantnim kraljicama, Emilijinoj zemlji Gondoliji i Charlottinoj Angriji (već sam napomenula da je fantastika bila iznimno popularna u žena. ) Možda bi još valjalo spomenuti H. Jamesa i njegov Okretaj zavrtnja.
Sada malo zanimljivosti i dokaz da nije društvo posve bez razloga osudilo fantasy kao đavolje djelo
Već u samome početku popularizacije fantastike, tj. romantizmu, mogu se naći tragovi otklanjanja od tradicionalnog kršćanstva i osnivanje „đavoljeg kulta“ unutar fantastične literature. Dok njemački romantičari poput Goethea i Hoffmana još uvijek đavla tumače kao negativan lik, engleski romantičari uspoređuju ga s Prometejem, simbolom ljudske inteligencije, sumnje i želje za znanjem i tumače kao junaka, utjelovljenje slobode, revolucije, umjetnosti i iznimno snažnih, razornih emocija. Tu je priču već nehotice pokrenuo J. Milton, opisavši u Izgubljenom raju lik Satana koji je svjestan inferiornosti u odnosu na Boga, ali se ipak buni jer je ljubomoran na čovjeka. On želi biti poput njega, imati slobodnu volju, te vođen osjećajima i strašću napada bez razmišljanja o posljedicama, zapravo, usprkos njima. Romantičari prihvaćaju taj koncept te se druga generacija engleskih romantičara proziva sotonskom školom (Byron, Shelley, Keats), a javlja se i popularni romantičarski prototip glavnoga lika, tzv. demonski heroj koji u realizmu prelazi u suvišnog čovjeka. Ženski se spol također uspoređuje i poistovjećuje s đavlom. Tako se u njemu prepoznaje Frankenstein koji je u prenesenom značenju zapravo žena i njena uloga u društvu u kojem je inferiorna i lišena stvaranja, te samu sebe percipira kao čudovište. Slični koncepti javljaju se i kasnije, pa čak i u djelima jednog od Inklingsa, najbližeg Lewisu i Tolkienu, gospodina Charlesa Williamsa.
Sredinom 19.stoljeća, zbiva se prvi veliki preokret. U Engleskoj izlazi roman siromašnog učitelja Georgea MacDonalda, pod imenom „Phantastes“ koji zbunjuje teoretičare književnosti. Ima elemente bajke i mita, događa se u Vilinzemlji, ali je podugačak i kao da nije isključivo za djecu. Bez sumnje, teoretičari odlučuju da se ta knjiga mora svrstati u posebni žanr koji je godine 186* službeno dobio ime „fantasy“. Neobičnom se žanru pridružuje i osoba poznata kao jedan od začetnika art nouveaua u Engleskoj i umjetnosti prerafaelita; svestrani umjetnik William Morris, poznat po romaniziranim verzijama nordijskih mitoloških priča i saga (Volsunga saga, skandinavska verzija onoga što je svijetu od 12. stoljeća postalo poznato kroz kristijaniziranu njemačku verziju priče; Saga o Nibelunzima).
Njegovi fantastični romani događaju se u svijetu sličnom skandinavskom Midgardu (Beyond the Woods We Know, The Orb at the World's End…),a piše i svojevrsnu socijalističku utopiju(News From Nowhere).
Međutim,tek 1904. dolazi do preokreta i začetka onoga što se danas smatra fantasyjem. Irski pisac, poznat kao Lord Dunsany, izdaje zbirku „The Gods of Pegana“, koja je prvo prozno djelo koje se u potpunosti događa na drugom svijetu i opisuje autorovu osobnu mitologiju. Slijede njegove druge zbirke; „Time and the Gods“, „The Sword of Welleran“, The Book of Wonder, roman „King of Elfland's Daughter“…itd. „Gospodar“ Dunsany itekako skreće pažnju javnosti na novi žanr, a njegov jezik ostaje ovjekovječen ne samo u djelima pisaca koji su došli nakon njega, već i u općeprihvaćenim frazama tipičnim za fantasy izražavanje koji se, između ostalog, mogu pronaći i u lyricsima metal glazbe. Njegov prekrasni jezik, smatran u teoriji engleske književnosti jednim od najljepših anglo-saksonskih jezično-stilskih izražaja, stavlja se uz bok Shakespearu, a pojavljuje se i termin poznat u britanskoj književnoj teoriji kao danzanijevski stil.
Otprilike istodobno s Dunsanyjem javlja se William Hope Hodgeson,
koji, nažalost, tragično pogiba u Prvom svjetskom ratu godine 1917,
za sobom ostavivši zbirke „ The Nightland“ i „The House at the Borderland“
Nešto kasnije javlja se još jedan majstor pretežno kratkih fantastičnih priča, G.K.Chesterton (The Poet and the Lunatics, The Man Who Was Thursday, A Second Childhood…)
Prvi val fantasyja u koji se ubrajaju svi dosad navedeni autori naziva se mythopoeia, a obilježja su mu bavljenje mitologijom, religijom, odnosom ljudi i bogova, problematikom ljudske duše, paralelnim postojanjima i svjetovima. Autori najčešće opisuju ili stvaranja svjetova i njihova božanstva ili ljude koji kasnije, kroz povijest našega svijeta dolaze u doticaj s nečim božanskim što im mijenja život i percepciju. Nadrealizam,simbolizam i bizarnost su vrlo prisutni kao i neočekivani obrati i smjele filozofske teorije, elementi komparativne mitologije i sociologije religije.
Sljedeći se preokret zbiva u 20-tim godinama 20-tog vijeka i to istodobno masovnije u Engleskoj i Americi, a pojedinačno i u drugim europskim zemljama. Začetak je to heroic fantasyja i fantasyja koji se bavi povijesnim temama, te je smješten u neko postojeće povijesno razdoblje. U ovoj prvoj skupini valja spomenuti E.R.R. Eddisona i njegov „The Worm Ouroboros“ koji je možda najbliži današnjem stereotipu fantasyja; događa se na drugom svijetu, a likovi se bore u ratovima, te idu na opasna putovanja, F.Pratta; „The Well of the Unicorn“ koji prati život hrabre družine junaka, a setting je sličan srednjovjekovnoj Skandinaviji, te Evangeline Walton koja je napravila odličnu prilagodbu zbirke velških mitova poznate pod imenom Mabinogion, a obrađuje ranu povijest i mitologiju Britanije. Tih godina također Robert E.Howard piše cikluse avantura poznatog „Conana“ i „Crvenokose Sonje“. Mythopoeia se povlači i ostavlja mjesto novoj tematici ovakvih priča; povijesti nekog drugog svijeta koji je sličniji našem nego svjetovi mythopoeie, te u kojem se nekoliko junaka bori protiv zlikovaca koji žele osvojiti njihovu zemlju.
U ostalim zemljama odaziv ovakvom načinu pisanja je mnogo manji, ali ne i beznačajniji. Osebujni Argentinac Jorge Luis Borges još uvijek brani mythopoeiu, a svojim bizarnim fantastičnim pripovijetkama utemeljuje podvrstu fantastike poznatu kao magijski realizam.
Nakon Drugog svjetskog rata pojavljuju se popularni Inklingsi koji, zahvaljujući nadolazećem post-ratnom razdoblju i kasnijem hipi pokretu, te promjeni i revoluciji mladenačke svijesti slične onoj u razdoblju romantizma, postaju najslavniji fantasy pisci ikad.
J. R. R. Tolkien, čiji su Silmarillion, Lost Tales, Lost Road i druga manje poznata djela možda posljednji uzdah mythopoeie kojoj je ovaj čovjek bio vjeran, usprkos naginjanju epskoj fantastici. Nakon njega, ostali pisci preuzimaju epski, ali ne i mitološki dio, te s pravom smatram Tolkiena ne prvim piscem novog fantasyja, već posljednjim pravim bardom mythopoeie koja nakon njega većinom pada u zaborav i u sjenu sve većeg ulaska u opisivanje povijesnih detalja, dvorskih spletki i ratova. Mogli bismo reći da se fantasy roman nakon ere Inklingsa sve više približava povijesnom ili realističnom, pa čak i naturalističkom romanu.
C.S.Lewis (Chronicles of Narnia, Out of the Silent Planet…) i Charles Williams(The Masque of the Manuscript, War in Heaven, Taliessin Through Logres, Witchcraft, The Region of the Summer Stars…), autor upoznat s radovima okultnih pjesnika Golden Dawna; A. Crowleyem i W. B. Yeatsom.
U našim se krajevima(mislim na Balkan) fantastika pojavljuje u razdoblju od 40-tih godina 20.stoljeća. Izražaj najbliži Luisu Borgesu, pa čak i samom Lordu Dunsanyju, može se naći u makedonskoj fantastici, kod autora Slavka Janevskog( Iza tajnih vrata, Mirakuli grozomore…) i Vlade Uroševića (Lov na jednoroge, Demoni i galaksije…), no kako planiram napisati poseban esej o makedonskoj fantastici, neću se ovdje previše osvrtati na njih. Srpski i hrvatski fantastični izražaj javlja se masovnije u 70-tima i prilično se razlikuje od makedonskog.Na ovu temu bi se također mogao napisati poseban rad.S obzirom da svi više-manje znaju kako je dalje tekao razvoj žanra i koji pisci i stilovi danas vladaju njime, mislim da bih ovime mogla završiti ovaj kratki pregled povijesti ranog fantasyja, s naglaskom na razdoblju koje volim nazivati predtolkienovskom erom.
i nema da mozete da raspravate so drugite clenovi
» Kaladont
» Irina i Storm
» the Scorpions
» Avantasia
» now playing
» spaaamm
» Univerzalna pojavnost i koresponedcija presvetog broja sedam
» Alogia